Zamislite mladog krapinskog studenta u Zagrebu koji jedva preživljava kraj s krajem tijekom tjedna, ali uspije ipak uštedjeti koju kunu da bi se počastio s pokojim novim albumom jedne scene koja je tek bila u povojima. Tad interneta i masovnog downloadanja nije bilo, glazba se pratila preko Saleta u Jutarnjem i NME-a (barem je to bilo u mojem slučaju), a onda dođe jedan album koji promjeni doslovno sve.
Ukratko, ovo je moja priča o albumu “Is This It” za kojeg smatram da je ključni album u pravo vrijeme, pa samim time ga, logično, smatram najboljim albumom kojega sam u životu čuo. Ok, vjerujem da se mnogi neće složiti s izjavom iz prethodne rečenice jer ‘bilo je boljih albuma’, ali svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Vratimo se na onog mladog momka, 20 godina mlađeg nego danas… Do tog vremena slušao sam mnogo toga, hranio se emisijama kao što su Hit Depo i Monofon, zavolio braću bedake iz Oasisa, pa samim time zavolio i cijeli britpop, dok su domaći bend broj 1 bili Pipsi, a album “Bog” nešto najbolje što su moje uši čule od domaćih izdanja (iskreno, te stvari se i nisu previše promijenile!).
Prateći NME uspio sam pohvatati mnoge njihove kompilacijske CD-e s kojima sam upoznavao tu novu scenu, te sam se u to vrijeme vrlo često slagao s njihovim mišljenjima (za razliku od danas kada se gotovo nimalo ne slažemo hehe). Ipak, postojala je recenzija u kojoj je album u startu proglašen albumom dekade (što su kasnijom listom dekade i potvrdili), a budimo realni, dekada je tada tek počela, ali sva suština albuma jasno se odmah dala iščitati jer je to album koji je revitalizirao cijelu scenu i (indie) rock ponovno vratio u medijsku žižu.
Nakon čitanja te recenzije (s dovoljno kuna u džepu) odlazim u tada omiljeni CD shop nasuprot tadašnjeg hotela Intercontinental i zamolim ih da poslušam The Strokese. Krene prva pjesma ‘neki čudan zvuk, pa bubanj, pa gitare’, nikako da dođe vokal, ali mi se sviđa. Krene druga pjesma bubanj i gitara daju odličan ritam, nakon nekog kratkog vremena uleti druga gitara i ja lagano počnem plesati… Poslušam još par pjesama, i sve mi odlično djeluje, ali u niti jednoj nema vokala, što me začudilo, pa pitam zaposlenika jesu li oni instrumentalni bend?, a odgovor je bio da nešto ne štima s tim slušalicama, da ne ispuštaju sve kanale van. Na pitanje da li želim ići na drugu jedinicu preslušati iznova, moj odgovor je bio ‘Ne, dovoljno sam čuo’… I tako sam kupio album “Is This It”.
Dođem sav sretan u svoju sobu, stavim CD u liniju i kreće pravo preslušavanje, samo ja i The Strokes, bez nekih slušalica koje mi mogu samo kvariti dojam… Bam, ljubav na prvi pogled! Od samog kavera albuma (onaj američki je baš bezvezan), preko raznih vizuala, do samih pjesama, toliko zaokružena priča – retro, a nešto sasvim moderno. Da li sam nakon prvog pravog preslušavanja mislio da mi je to najbolji album ikad? Naravno, a to mišljenje nisam promijenio ni danas. Od te 2001. vrijedilo je samo čekati potvrdu dekadne liste NME i hoće li stvarno “Is This It” staviti na broj 1. Vidi listu ovdje.
Krenimo sad od početka.
Album je imao nekoliko različitih datuma objave, a za sve su krive turneje i svirke uživo. Sve je krenulo s Australijom 30.7.2021. (zbog turneje – to je izdanje imalo zabranu bilokakvog izvoza iz Australije), mjesec dana kasnije na red je došao Japan (festivalski nastupi), te Britanija (festivalski nastupi) 27.8. kad se zapravo i dogodio pravi internacionalni release albuma bez ikakvih izvoznih restrikcija, dok se u Americi trebao pojaviti najkasnije (25.9.), ali i taj datum je odgođen na 9.10. zbog terorističkog napada, pa se dodatno moralo ići i u promjenu samog materijala, zbog čega je “New York City Cops” izbačena s američke verzije albuma, dok je na njeno mjesto došla “When It Started”.
Internacionalna naslovnica je postala jedna od najprepoznatljivijih naslovnica svih vremena, a do nje skoro nije došlo. Autor te naslovnice je fotograf Colin Lane i već se sve dogovorilo da ide u tisak kada je u jednom trenutku Casablancas pronašao ‘bolju sliku’, ali kako su već internacionalni albumi bili tiskani, to se više nije moglo promijeniti (na našu sreću). Ipak, za američku verziju se moglo (radi spomenutog re-printa iz prethodnog odlomka), pa je ona dobila taj drugi kaver koji je djelomično iskorišten i za jedan od albuma Princea.
Jednom kad se sam album otvori, na ploči ili CD-u se jasno vidi i jedan od najljepših logotipa nekog benda. Moćno i upečatljivo, a i sama knjižica je zanimljivo složena, baš u jednostavnom, pomalo retro điru (govorim o ‘našoj’ internacionalnoj verziji albuma). Ako se mene pita, nikad me toliko nije oduševio sam omot albuma i sve vizualizacije oko njega, pa kad zbrojim k tome i samu glazbu, potpuno je jasno zašto je baš ovaj album ostavio toliko jak dojam na mene.
Ipak, to bi sve bilo uzaludno da ne postoji odlična glazba, a to je ono po čemu je sam album vrlo brzo dobio kultno mjesto u glazbenoj povijesti. 11 pjesama u 36 minuta, vrlo ritmičnih i melodičnih s nadahnutim tekstovima koji me i danas oduševljavaju. Al’ ‘ajmo krenuti redom…
Album započinje naslovnom “Is This It” (bez upitnika) koju možemo protumačiti kao ljubavni odnos koji baš i ne ide. On se pokušava truditi da uspije, ali očito ta želja nije obostrana. Tu se odmah može osjetiti Julianov rukopis koji kroz seksualne aluzije objašnjava propast jedne veze.
Do nje je smještena “The Modern Age” koja je objavljena na najavnom EP-u početkom 2001. Za razliku od “Is This It”, koja je laganija i nekako lepršavija, “The Modern Age” je ono što ćemo kasnije zvati klasičnim The Strokesima – zarazna melodija i karakteristično Julianovo pjevanje, odnosno, svojevrsni tribute The Velvet Undergroundu. Pjesma govori o njegovom odnosu s tatom koji ga je napustio rano, o odrastanju, vjerojatno i o drogama…
Naslov “Soma” uzet je iz romana “Divni novi svijet” autora Aldousa Huxleyja, a taj izraz se koristio za drogu. Pa o čemu je ova pjesma? Mislim da je teško za pogoditi… Bilo kako bilo, tu još jednom nailazimo na taj vic u melodiji i tekstu koji nosi većinu prvijenca The Strokesa.
Još jedan naslov pjesme bi trebao biti samorazumljiv, ali to možda i nije. “Barely Legal” na prvu djeluje kao barenje tek punoljetne djevojke, ali kao i u nekim drugim slučajevima, glavni motiv pjesme je obračun sa svojim ocem. Tu se dodatno može iščitati i njihov odgovor na stav onih koji su im zamjerali da su fejkeri iz dobrih familija koji mogu raditi i trošiti u nedogled, jer uvodni stih ‘I didn’t take no shortcuts, I spent the money that I saved up’ pokazuje da su ipak htjeli ići svojim putem.
Neke pjesme nemaju pretjerano dubok smisao, odnosno, upravo su takve kako su prezentirane. Možda i najveselija pjesma u The Strokes katalogu jest “Someday” koja je djetinjasto zaigrana, a upravo o tome i govori, kako je bezbrižno biti dijete i zabavljati se u nedogled.
“Alone, Together” pjesma je s kojom su imali najviše problema u studiju jer nikako nije zvučala kako je bend htio. Nakon milion verzija, uspjeli su doći do finalnog produkta koji je predstavljen i na albumu. Naslov pjesme opet govori mnogo o njoj jer je to još jedna pjesma koja govori o (neuspješnoj) ljubavnoj vezi.
I kad smo mislili da smo čuli sve, da su Julianu potonule sve ljubavne lađe, dolazi najveselija pjesma o prekidu ikad. “Last Nite” je instant klasik kojega bi mogao slušati do besvijesti, a tekst pjesme je savršen. Zanimljivo je da se osvrnuo na ovaj tekst i na posljednjem albumu “The New Abnormal” u pjesmi “Brooklyn Bridge to Chorus”, te na samu pjesmu u “Under Cover Of Darkness” stihovima ‘everybody’s singing the same song for 10 years’. Juliane, kako ne bi pjevali ‘kad je to to’!
Još jedan samoobjašnjavajući naslov jest “Hard to Explain” jer tu je nadrobio sve i svašta, pa se pjesma može protumačiti na milijun načina. Ipak, postoji i tu neke logike jer je Julian oduvijek govorio da prvo napravi glazbu, pa onda nabaca riječi da bi pjesma mogla biti cjelovita. Možda se upravo u ovoj pjesmi to i najviše osjeti, iako ponavljam, svatko bi ju mogao protumačiti na svoj način – od toga da se svi prave najpametniji (pametnom dosta! hehe) do ironičnog osvrta prema nekim kolegama koji su uništavali rock (npr. Fred Durst u stihovima ‘Raised in Carolina, I’m not like that’).
Ako bi morao birati verziju koja ima “New York City Cops” ili “When It Started”, izabrao bi ovu našu jer “New York City Cops” jest suština života u velikom gradu gdje policija ponekad ne bira sredstva. Povod za stvaranje pjesme bilo je ubojstvo Amadoua Dialloa dvije godine prije. Njihova poruka policiji je i više nego jasna ‘New York City cops, but they ain’t too smart’.
“Trying Your Luck” još je jedna nesretno ljubavna pjesma koja ima odličnu atmosferu. Kroz tekst se može razaznati da je u pitanju ljubavni trokut u kojemu glavni lik popuši, koliko god se trudio. Dok posljednja “Take It Or Leave It” njena je potpuna suprotnost jer sad taj glavni lik direktno ispucava pitanje, uvjeren u svoju superiornost.
Sada kada smo brzinski preletjeli po dobro poznatim pjesmama, jasno je zašto se onaj student s početka teksta toliko zaljubio u ovu glazbu, ovaj album, ovaj bend… Jednostavno, The Strokesi su sa svojim prvijencem došli u pravom trenutku, onda kada sam hrabrije krenuo u istraživanje nove glazbe, novih bendova, a ta istraživačka energija ne jenjava niti danas, pa kao da mogu podijeliti slušanje glazbe prije i poslije “Is This It”-a. Razlog tome jest upravo taj što su The Strokesi uspjeli nekako sumirati sve najbolje uzore u svoj zvuk i to predstaviti na jako zabavni način koji mi i sada još uvijek djeluje toliko zanosno i neodoljivo… Pod neodoljivo zapravo mislim na svojevrsnu ovisnost jer i danas, ako negdje slučajno čujem neku pjesmu od The Strokesa, znam da taj dan neću slušati više ništa drugo… Bolest je jednostavno postojana.
Mislim da u “Is This It” ne bi trebalo sumnjati jer je bio kotač zamašnjak uz neke druge bendove i albume koji su zajednički pokrenuli, odnosno preusmjerili medije na jednu sasvim novu i drugačiju scenu, nakon čega se uvelike počelo pričati o ‘malim ‘the’ bendovima’, pa smo gotovo svaki dan (posebno u britanskoj glazbenoj štampi) dobivali ‘najbolji novi bend na svijetu’.
Kad napraviš toliko moćni i revolucionarni album, jasno je da si pod povećalom i da će svi tražiti ‘dlaku u jajetu’ u svemu što ćeš dalje raditi, pa tako se to dogodilo i The Strokesima. Dvije godine kasnije objavili su “Room on Fire” koji je po mom mišljenju bio tek neznatno slabiji od prvijenca. Mnogima se nije sviđalo to što su koristili vrlo slične motive u pjesmama, iako je meni odlično što su ostali svoji, a pokušali napraviti mali odmak, dodatni iskorak.
Na sljedećem “First Impressions of Earth” su već značajnije skliznuli, iako su neki singlovi imali odličan uspjeh, a tu su već počele izlaziti na vidjelo i trzavice unutar benda koje su kulminirale na sljedećim, sve lošijim i lošijim izdanjima (“Angles” (2011) i “Comedown Machine” (2013)), a onaj zadnji EP nije niti vrijedan spomena. Ipak, sve je potpuno sjelo na svoje mjesto s prošlogodišnjim odličnim “The New Abnormal” za koji su izgleda zakopali sve ratne sjekire. Trebala je uslijediti i veća turneja (prva prava turneja u desetak godina), ali dogodila se korona, pa je to na pauzi i dalje.
Upravo uslijed tog kreativnog pada, mnogi su počeli sumnjati u The Strokese i “Is This It” umanjujući vrijednost tog albuma i trenutka koji je pomogao da se mnoge stvari pokrenu. Da, kad napraviš toliko savršeni album, malo tko bi ga mogao nadmašiti, pa tako nisu uspjeli niti oni, ali je i dalje “Is This It” temelj za mnogo toga i taj dio ne bi trebao biti nimalo upitan.
Za zaključak ove priče o mladom studentu, moramo odletjeti 18 godina nakon “Is This It”, odnosno u ljeto 2019. kada sam ih konačno vidio uživo. Nakon pravog hrvatskog načina studiranja od osam godina, pa služenja civilne vojske, vrijeme je prošlo, a financijsko stanje se nije odveć pomaklo, pa kad su redovito tourali, jednostavno se nismo mogli naći na istoj valnoj dužini. Kad sam počeo raditi i zarađivati, oni su godišnje svirati tek par koncerata i to najčešće van Europe, pa to nije bilo nikako izvedivo… Tad se dogodila najava za BBK festival u Bilbau, na budžet se uopće nije pazilo jer se ovaj sudar čekao 18 godina, te sam tako dobio odličan zaključak jedne velike ljubavi. Razlog? Bend je svirao isključivo prva 3 albuma!
Ako ste došli do ovdje i uspjeli pohvatati sva moja trabunjanja oko ovog albuma i samog benda, mislim da ste me dovoljno upoznali. Ovaj album jest bio jedan od povoda dubljeg seciranja sve moguće nove glazbe koja se svakodnevno događa, pa samim time je vjerojatno i došlo do toga da par godina kasnije počnem pisati o glazbi, što me drži već 15-ak godina na ovom portalu. Vremena se mijenjaju, neke stvari nepovratno gube sjaj, ali u mojim očima “Is This It” nešto je što nikad neće sići s najvišeg vrha.
