Odabrati najbolje strane albume nije bilo lako, ali je bilo fun to do s obzirom na šarolike ukuse našeg kolektiva. Iako smo ove godine za koncerte ostali zakinuti, isto se ne može reći za albume: mnoštvo jakih stranih izdanja obilježilo je 2020., zbog čega ih na listi ima više nego ikad. Redakcija Muzike.hr se udružila i glasala za top strane albume godine – ovo su rezultati. Način rangiranja: albumi su poredani počevši od onog s najviše glasova do onog s najmanje, a važno je napomenuti da veliki dio albuma ima isti broj glasova.
Ako te zanima koje smo sve članke sastavili za kraj 2020., evo ti i poveznica na kojoj će se nalaziti sve naše liste. Zasad imamo anketu za najbolju pjesmu u 2020. te osobu godine.
The Weeknd – “After Hours”
“U svakom slučaju, The Weekndova formula i dalje pali, ali samo po pitanju glazbe i ugođaja, ne i tematski. Pričao sam s par obožavatelja i slažu se. Ispod blještavila, obmana i isprika, ostaje dobra popularna glazba.Kad se sve zbroji i oduzme, u cijeloj mu diskografiji “After Hours“ sjeda negdje pri vrhu. “Starboy“ je bio pamtljiviji, ali “The Trilogy“ i dalje spada u sasvim posebnu kategoriju. Predvidiv komentar, znam, ali istina je. Novi je album najkompletniji do sada.” – Patrik Horvat, recenzija
Run The Jewels – “RTJ4”
“‘RTJ4’ najdraži mi je album ove godine. Štoviše, najbolje je glazbeno ostvarenje koje sam čuo u istom vremenu. Iskreno, i dalje ne znam kako ocijeniti projekt. Ako ne bude pet zvjezdica, vjerujte da nikad jedan rad tome nije bio bliži (u mojoj kratkoj karijeri na portalu). Još sam na početku naveo kako u politiku neću ulaziti, na čemu sam si zahvalan pošto bi recenzija u tom slučaju bila daleko duža, jer smatram da bi sumacija svih tematskih niti konačno bila neuspješna. Jedino što sam spreman reći je BLM – i jebite se svi koji mislite drugačije!” – Domagoj Jurić, recenzija
Phoebe Bridgers – “Punisher”
“Kolažiranje, citatnost i referencijalnost itekako su prisutni na izdanju, i za glazbenicu to nije nikakav minus, dapače, smatra da je posuđivanje od drugih pozitivna stvar. Ipak, uz sve navedeno, ne može se poreći jedinstven rukopis Phoebe Bridgers, njezina senzitivnost, melankolija, slojevitost, čežnja i stanovita tuga u stihovima. Teme poput depresije, anksioznosti, disocijacije, nestabilnih odnosa s ocem, partnerima i, općenito, pitanja mentalnoga zdravlja sveprisutni su u pjesmarici ove glazbenice. Tim temama prilazi vrlo zrelo, iako ima samo 25 godina, s autoironijom i jednostavnošću koja se izbrusi nakon dugog promišljanja ili “zurenja u mobitel osam sati”. Slojevitost tekstova i bogatstvo izraza krase ovaj album, kao i zvuk koji je siroviji negoli na prvijencu.” – Anita Milićević, recenzija
Tame Impala – “The Slow Rush”
“‘Slow Rush’ možda baš i nije oduševio na prvi dojam. Da li zbog dugog čekanja, neke nove energije ili drugih osobnih faktora – ne znam, ali je svakako odličan album i još jedan masterpiece glazbenog genijalca. Kada se podvuče crta na sve poslušano i doživljeno u tih 57 minuta uz kvalitetu zvuka koji smo i očekivali, Tame Impala nastavlja osvajati obožavatelje, playliste i zaključavati repeat opcije.” – Nikolina Vulić, recenzija
HAIM – “Women In Music, Pt. III”
“Kad se podvuče crta, “Women In Music Pt. III” zaista ispunjava sva obećanja koja su nam HAIM dale svojim ranijim radovima, signalizirajući istovremeno njihovu evoluciju u kantautorskom smislu i kristalizaciju njihovih neospornih glazbenih talenata, koliko i emocionalnu zrelost koju su spremno pretočile u najosobniji i najbolji set pjesama dosad. S tako visoko postavljenom ljestvicom i uzlaznim trendom u karijeri, čini se da su zaista ovdje da ostanu.” – Danaja Glavičić, recenzija
Jessie Ware – “What’s Your Pleasure”
Rina Sawayama – “Sawayama”
“Dok je “Rina“ propitivao banalnost našeg postojanja, novi album kroči terenom intimnosti, istražujući identitet, mržnju, seksualnost i teškoće u odrastanju (…) Ukratko, realizacija priloženih ideja čini odveć beskonačni obzor novog ‘punka’ još širim. Polivalentno pisanje, opčinjeno iskonskim tegobama i ljepotama života, kolaborira bezgrešno s naprednom produkcijom i emotivno bogatom prezentacijom – prostor za napredak i dalje postoji. Za razliku od jednog ovogodišnjeg memoara, “SAWAYAMA“ zaista predstavlja jedinstveno iskustvo besprimjerne važnosti!” – Domagoj Jurić, recenzija
Mac Miller – “Circles”
Dua Lipa – “Future Nostalgia”
“‘Future Nostalgia’ ne samo da predstavlja veliki napredak u odnosu na impresivan debi već konceptualizira prepoznatljivu estetiku u definirajući trenutak moderne pop glazbe (…) Ovo je izrazito dobro napravljeno pop djelo koje, osim u rijetkim instancama, ne posustaje niti na atomskoj razini. Grooveovi su fantastični, plesnost zarazna, produkcija slojevita i čista (svaki je audio blip pun čujne teksture), a vokalne izvedbe suptilne i suzdržane te istovremeno pune osobnosti i samohvale. Bez trunka pretenzije i zanosa (štoviše trebalo mi je par slušanja) mislim kako napravljeno ima priliku postati prijelomnim radom priloženog žanra tekućeg desetljeća. Dua Lipa, hats off!” – Domagoj Jurić, recenzija
Fiona Apple – “Fetch The Bolt Cutters”
“…Apple je konačno primirila svoje demone i spremno progovorila o mnogim osjetljivim temama na duhovit način i sa stilom. Bez straha, bez kočnica koje je prije imala, bez balada i djevojačke osjetljivosti – sa samopouzdanjem zrele žene koja više ne pita za dopuštenje, koja progovara bez srama i od svoje traume pravi glazbeno remek-djelo (…) “Fetch the Bolt Cutters” album je koji se opire svim žanrovskim i podžanrovskim određenjima. Nošen je perkusijama, to je prva stvar koja je primjetna. Korišteni su mnogi instrumenti – klavir, melotron, timpani, bubnjevi, električna autoharfa, električna gitara, orgulje, ali i obični predmeti poput stolica, zatim udaranje o razne predmete, lavež pasa, disanje, pretapanje vokala i slično. Bend se igrao s raznim predmetima i zvukovima i rezultat je toga kreativni kaos i zvučne kulise koje na prvo slušanje zvuče začudno, no svakako privlače svojom ritmičnošću i šarenilom. Vokal Fione Apple zvuči odrješito, drsko i samouvjereno, ponekad je na rubu repanja, recitacije i spoken worda.” – Anita Milićević, recenzija
The Strokes – “The New Abnormal”
“Tu su opet sve i svašta nabacali na album, ima i nešto teže slušljivih dijelova, ali ukupan dojam je i više nego pozitivan, jer su se osvježili i sad zvuče moderno i spremno za 2020., a ne kao tek još jedan bend koji živi na staroj slavi i retro glazbi koja budi emocije samo zato što ju dobro poznajemo (…) Zato treba zaboraviti “Is This It”, pa čak i “Room On Fire” i “First Impressions of Earth”, koji su svaki na svoj način obilježili karijeru The Strokesa, jer danas imamo konačno novi album i zvuk benda za kojeg nisu bili spremni ili, bolje rečeno, nisu imali vremena ispolirati ga. I dalje imamo klasične The Strokes trikove s prijelazima između kitica, refrena, ‘bridgeva’ i ‘post-refrena’, i dalje imamo prepoznatljive gitare koje su sad obogaćene elektro/synth dionicama, i dalje imamo prepoznatljiv vokal koji se u svakoj pjesmi trudi biti drugačiji i novi… A prije svega, konačno imamo i pjesme koje djeluju kao cjelina i potencijalni hitovi koje će fanovi s radošću htjeti čuti uživo. Zaključak – ovo su zabavni The Strokesi koji su prihvatili da žive u 2020., te se međusobno pomirili jer znaju kakvo zlato od benda imaju.” – Siniša Miklaužić, recenzija
Perfume Genius – “Set My Heart On Fire Immediately”
“Slušajući ovogodišnji “Set My Heart On Fire Immediately“, čini mi se da su svi ti putovi nekako vodili do njega – to je istovremeno najkreativniji i najpristupačniji Hadreasov album, album na kojem su se svi njegovi talenti u potpunosti iskristalizirali, od beskompromisnih, brutalno iskrenih i intimnih tekstova, do njegove sposobnosti da u praktički svaku pjesmu istovremeno upakira desetljeća i desetljeća glazbene povijesti i raznolikih utjecaja i vrlo suvremeni vlastiti pečat (…) Kao cjelina, “Set My Heart On Fire Immediately” definitivna je kulminacija Hadreasova rada tijekom posljednjeg desetljeća i definitivni dokaz njegovih talenata, ploča koja je u glazbenom smislu pogonjena ambicijom i avanturističkim duhom, a u emocionalnom izuzetnom hrabrošću i iskrenošću. Iako je on i inače poznat kao umjetnik koji se ne libi ogoliti do kostiju, ondje je zaista zapalio svoje srce, čineći sve vrlo, vrlo zaraznim.” – Danaja Glavičić, recenzija
Halsey – “Manic”
“‘Manic’ je pun bijesa koji je kanaliziran u glazbi, ali rezultat procesuiranja emocija koje su uzrokovale neke teške životne situacije ipak djeluje staloženo i dostojanstveno. Halsey će na kraju svega ipak dobiti titulu badass glazbenice jer je glazbom i tekstovima otvorila dušu, bez alter ega, bez previše okolišanja. Možda na prvu ne djeluje kao velik i neuobičajen potez u glazbenoj industriji, ali iskrenost i ranjivost koja slijedi pokazatelj su snažne osobnosti koju uvijek treba cijeniti.” – Nikolina Vulić, recenzija
Deftones – “Ohms”
“Alternativci iz Sacramenta i njihova posvećenost širenju granica metala izdvojila ih je od njihovih suvremenika. Njihov nastavak eksperimentiranja s metal zvukom nastavlja se i na novom devetom albumu “Ohms”. Ipak, pomalo je neobično, ako ne i antiklimatski čuti taj isti zvuk nultih u 2020: osjećam se ponovno sasvim isto kao što sam se osjećala kad sam ih slušala u srednjoj. Međutim, ako tražiš Deftonese, dobit ćeš Deftonese: ne možeš ni očekivati da ćeš izbjeći taj fenomenalan nu metal zvuk nultih (…) Ipak, fanovi Deftonesovog zvuka sigurno će na nekoliko pjesama s albuma pronaći skroz solidnu utjehu dok oplakuju stara vremenima – baš kao što to ovim albumom rade i Deftones.” – Andrea Basić, recenzija
Jay Electronica – “A Written Testimony”
Róisín Murphy – “Róisín Machine”
“Uz mnoštvo albuma nadahnutih diskom koje su 2020. godine objavila neka od trenutno najjačih ženskih pop imena, stoji i “Róisín Machine” ali zadržava svoju autentičnost te ne prepisuje sve od riječi do riječi od novog disko trenda (…) Deset godina koliko je bilo potrebno da prođe do njenog novog albuma, pokazalo je da je da za pomak u odnosu na prethodni rad treba vremena i da je bilo vrijedno čekanja. Službeno je: Róisín se ponovno vraća plesnom podiju.” – Andrea Basić, recenzija
The Flaming Lips – “The American Head”
“Zapravo, ne znam što bi na ovom albumu moglo biti predivno, osim činjenice da se Wayne ogolio do kraja i priča o svojem odrastanju koje očito nije bilo lagano. Ima tu priča o korištenju droga (jasno se vidi i iz nekih naslova pjesama), smrti, ubojstva, pljački… Mnogo je drame i tužnih priča u tekstovima, a sama glazba odlično prati atmosferu tekstova, pa smo dobili album koji diše na poseban način, kao da su The Flaming Lips htjeli napraviti nešto posebno nakon gotovo dvije dekade lutanja. Ako se mene pita, uspjeli su (…) Album jednostavno krene odlično i nakon toga vas odvede u psihodelična bespuća kakve samo The Flaming Lips mogu doseći. Prošli album je bio baza, a “American Head” je samo egzekucija onoga što se Lipsima kuhalo (slobodno mogu reći) desetljećima.” – Siniša Miklaužić, recenzija
Thundercat – “It Is What It Is”
Thundercat inspiraciju crpi iz jazz glazbenika kao što su Miles Davis, Mary Lou Williams i Ron Carter. Kroz to obavezno obnavlja elemente starih soul, funk i jazz albuma, što je već vidljivo na njegovom debi albumu, “The Golden Age of Apocalypse”.
Gorillaz – “Song Machine”
“Iako muzika obitava u svemiru lišenog pravila homogenosti, ne mogu reći da napravljeno ne funkcionira kao cjelina (i začuđujuće stoji veoma stabilno). Postoji određena, teško definirana, estetska nit koja kolekciju skladbi drži na okupu – poput strune koja sprječava tucet balona od raspršivanja po nebu. Eklektična produkcija, suma live instrumentacije i procesuiranih tekstura, podjednako je vrckava i melankolična, puna života, ali opet u stalnom preispitivanju istog. Pisanje i struktura oslanjaju se na težinu pojedinog momenta, iskorištavajući žanrovske tendencije suradnika kod stvaranja zasebnih prostorija, jedinstvenih toj singularnoj kolaboraciji (…) Usprkos nekolicini zamjerki, “Song Machine, Season One: Strange Timez” najbolji je rad najdražeg nam virtualnog benda od “Plastic Beach”. Pokazana je odlučnost te uvjerenje u ispravnost kreativnih odluka – na kraju tko smo mi da kažemo drugačije?” – Domagoj Jurić, recenzija
Grimes – “Miss Anthropocene”
“‘Miss Anthropocene’ tako predstavlja novi stadij u karijeri za Grimes, stadij u kojem postaje mnogo zrelija u songwriterskom smislu i u kojem i od sebe i od slušatelja zahtijeva mnogo veći angažman i promišljanje. Dosad je bilo lako slušati Grimes, ovim albumom to postaje mnogo teže i emocionalno iscrpljujuće. Možete ga doživjeti i potpuno drukčije, ako inače, za razliku od mene, ne obraćate previše pažnju na tematiku – samo njegove sonične kvalitete i produkcijske vrijednosti su možda i dovoljne da mu posvetite pozornost, no čini mi se da će takvi slušatelji možda i propustiti samu njegovu bit. Naime, u srcu svog tog fantasy-cyberpunk elektroničkog kaosa kojeg stvara njezina bujna mašta, Grimes je ovoga puta zakopala važnu poruku, ili točnije upozorenje, kojeg smo kao vrsta već neko vrijeme možda svjesni, ali kao pojedinci mnogo manje – iako je znanstvenotehnološki napredak bez presedana u ljudskoj povijesti, naš moralno-etički kompas ozbiljno šteka.” – Danaja Glavičić, recenzija
Stormzy – “Heavy Is The Head”
070 Shake – “Modus Vivendi”
“‘Modus Vivendi’ prvi je studijski album 070 Shake te jedan gotovo avangardni prikaz mogućnosti suvremenog popa. Obećanja izdana na kolaboracijama s Nasom, Pushom T te Kanyeom ostvarena su bez labilne suzdržanosti. Ovdje je o glazbi poprilično jednostavno pričati pošto se ne mora ulaziti u suvisle eksploracije pojedinih komponenti – potreban je globalni pogled (…) Skladbe se prelijevaju jedna u drugu, igrajući se teksturama i gradacijama obujma buke, tvoreći unikatnu ekspresiju muzičkog talenta. Ništa u mainstreamu nije usporedno s ovim! I tako završavamo – nadam se da je sve rečeno. “Modus Vivendi” fascinantan je debi koji samo može potaknuti daljnji rast. Kolekcija nije savršena i postoji pokoji tehnički problem, no teško išta može zasjeniti demonstriranu ambiciju i njezinu uspješnu provedbu. Budućnost izgleda ne teži distopiji!” – Domagoj Jurić, recenzija
Rico Nasty – “Nightmare Vacation”
Taylor Swift – “Folklore”
“Ukratko, ovaj “alternative indie” album zvuči kao kompilacija laganijih pjesama koje možete naći na bilo kojem od njenih posljednjih nekoliko albuma. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem da je album loš. Naprotiv, pjesme su karakteristično sjetne i romantične i Taylorina vještina pripovijedanja čini ovaj album kvalitetnim komadom glazbe (…) Osim pametnim tekstovima, iskače melankoličnom atmosferom i daškom tuge u svakoj pjesmi. Album će definitivno biti jedan od istaknutijih u njenom opusu, samo što će, prema mom skromnom mišljenju, žanrovski biti krivo označen.” – Mirna Zaimović, recenzija
Laura Marling – “Song for Our Daughter”
“Laura Marling svoj je sedmi album izdala u vrijeme kada nam svima treba osjećaj da će sve biti u redu. Album koji može zvučati melankolično na prvo slušanje, ipak pokazuje smirenu radost u podlozi do koje se dolazi opetovanim slušanjem. Nježnost i jednostavnost Laurinog vokala ovom albumu daju onu dobru poznatu toplinu svih njezinih albuma i glazbeni zagrljaj kojem se teško oteti.” – Anita Milićević, recenzija
Dorian Electra – “My Agenda”
“Pjesme ovdje su sažete i usmjerene, nošene jakom narativnom strunom i instrumentalnom odvažnošću te injektirane okusima u rasponu od Viking i power metala do gregorijanskih pjevanja (uz pop, trap, nu-metal, bubblegum bass, glitch, trance, hardcore, industrial, dance…). Najčudnija stvar je što sve funkcionira – strukture skladbi su avangardne, autoritativne, ali pažljivo uobličene i izrazito homogene. Za kraj, “My Agenda” nužan je rad suvremene kulture. Zamjetni socijalni problemi digitalnog obuhvata obrađeni su s potrebnom dozom humora i neozbiljnosti kroz satiričan portret usamljenog/izgubljenog pojedinca kojem je svijet odgovoran za osobne patnje. U biti, album predstavlja mukotrpnu potragu za odgovornosti. Napravljeno čini manifest nove generacije, proizvod intelektualnih studija i protestnih namjera s vrlo visokim stupnjem složenosti. Bez dodatne zajebancije, ovo je sjajno – besramna eksperimentacija odjevena u mračno ruho! Dorian Electra – zapamtite ime!” – Domagoj Jurić, recenzija
Freddy Gibbs & The Alchemist – “Alfredo”
Lady Gaga – “Chromatica”
“‘Chromatica’ je dugoiščekivani solo projekt, najavljen kao povratak na staro. Puno karakteristika potvrđuje definiciju – od gustih elektroničkih poteza opijenih utjecajima dance glazbe osamdesetih/devedesetih do pisanja koje ponosno iznosi nesigurnosti i rane velikana industrije, “Chromatica” zaista može opravdati tvrdnju najintimnijeg djela diskografije dotične. Premda govorimo o čistom elektropop uratku, s uočljivom neprisutnošću balada, opus se čita poput kolaža ispovijesti podijeljenog u zasebne etape različitih usmjerenja. Svaka pjesma pruža, kroz ponovno proživljavanje i savladavanje određene brige, priliku iskoraka iz područja tištanja. Iako se neosporno piše o objektima pregledne depresije, album predstavlja iscjeljenje te posljedično opravdava ‘sretnu’ narav. U suštini, radi se o prijelazu iz jednog stanja u drugo! Novo stanje metaforično je preobraženo u planet Chromatica, mjesto na kojem vlada generalno zajedništvo, prihvaćanje i ljubav. Produkcija je, u jednoj riječi, sjajna! BloodPop i ostali suradnici skrojili su slojevite tokove retro elektronike s mogućnošću proizvoljne ekspanzije zvuka, kao i pokojih klaustrofobičnih udaraca. Glazba je svestrana do točke oslobađanja svega ostalog – dozvoljavanja vokalu, efektima, tranzicijama apsolutnu slobodu izražaja.” – Domagoj Jurić, recenzija
Caribou – “Suddenly”
“Dan Snaith poigrava se sa intimnom stranom plesne glazbe, razlaže house glazbu na primarne, ogoljene emocije kako bi, da se nespretno izrazim, kreirao jedno jednostavnije raspoloženje. Rezultat? Maštovite skladbe nošene nježnim vokalom (…) Albumom ”Suddenly”, Snaith se pomalo odmiče od plesnog podija, zadržavajući elemente house glazbe, ali podarivši im lirični karakter. Bilo kako bilo, koji god pristup Snaith izabrao glazbi, stavio on svoj vokal ili elektroniku u prvi plan, izdanjem „Suddenly“ uspio je zadržati moju emocionalnu investiranost, i to u ovom (post)apokaliptičnom razdoblju u kojem nerijetko pomislim da je emocionalna investiranost stvar prošlosti.” – Andrea Basić, recenzija
Poppy – “I Disagree”
“Kako opisati “I Disagree“? Pa, album nedvojbeno ujedinjuje posve suprotna estetska obilježja lako probavljive mainstream glazbe s teksturama bučnog industrijskog zvuka i heavy metala (…) Možda se ovdje nalazi nekoliko singularnih manjkavosti ili možda album ne teče potpuno savršeno, no “I Disagree“ je neosporno interesantno, i važnije zabavno, djelo. Zaigrane interpolacije sukobljenih stilova i neočekivana ekspresija emocije nalažu višebrojna preslušavanja te posljedično tvore početak nove, slobodne Poppy.” – Domagoj Jurić, recenzija
100 gecs – “1000 gecs and the tree of clues”
“‘1000 gecs & The Tree of Clues’ drži se načelno istih estetskih principa kao i prethodnik. Izražaj je agresivan i nametljiv, a pjesme su složene poput mozaika čiji isječci bruje nekontroliranom energijom i utjecajima mnoštva naizgled nepomirljivih žanrova. Uočljive razlike leže u dužem trajanju i uključivanju vanjske perspektive! (…) Daleko od savršenog, “1000 gecs & The Tree of Clues“ uravnotežuje novo stečene odlike komparativnim slabostima.” – Domagoj Jurić, recenzija
Charli XCX – “how i’m feeling now”
“Pored umjetničine sposobnosti vjernog prijevoda prožimajućeg zeitgeista, ono što najviše impresionira jest interna logika ploče, njena dosljednost i struktura. Album ne izlaže fragmentirani slijed razmišljanja te ne promiče nekontrolirani izljev emocija i neobrađenih ideja. “how i’m feeling now” gotovo je opsesivno dotjeran projekt, složen od logičnog slijeda promišljanja raznih stanja ljudske egzistencije tijekom određenog perioda. Zavodljiva, ali oštra usmjerenost (fokus) probija cjelinu – uz donekle impresionističku kvalitetu teksta koja oscilira od samomržnje i dojma zarobljenosti do osjećaja slobode i zaljubljenosti, javlja se dihotomija polarizirajućih komponenti neobuzdano eksperimentalne glazbe. Produkcija je bogata podjednakom količinom suptilnih, toplih tonova, kao i grizućih tekstura agresivne buke. Poanta nije nužno u čistoj eksperimentaciji ili u prosto jebenim pop pjesmama nego u izuzetnoj kolaboraciji obje sfere.” – Domagoj Jurić, recenzija
