Teška kategorija

Kad Mick Jagger oko sebe okupi Joss Stone, Damiena Marleya, Rahmana i Dave Stewarta, nazove se Superheavy.

Kada Tom Waits oko sebe okupi macane poput Davida Hidalga (Los Lobos),
Michaela Balzarya od milja Flea (Red Hot Chili Peppers), Keitha
Richardsa (The Rolling Stones) i Marca Ribota – nastane “Bad As Me“,
umnogome teža ploča od grupe Superheavy.

Možda te dvije suradnje pokazuju zašto nove ploče Stonesa nema na vidiku: dok Jagger stvara trendy glazbu, Richards je pobočnik Tom Waitsu, kojeg top liste zanimaju otprilike kao Richija Samboru Hrvatska.Waitsu je ovo prvo objavljivanje novog materijala nakon pet godina i kolekcije “Orphans” koja je donijela preko dva tuceta neobjavljenih radova. Prije 30 i kusur godina Paul Simon je tijekom preuzimanja nagrade za najbolji album javno zahvalio Stevieu Wonderu na neizdavanju albuma te sezone. Kako je krenuo s “Bad As Me”, mogao bi i naš Tomislav Čeko (iliti Tom Waits) primiti sličnu zahvalu.

Prilikom preslušavanja “Bad As Me” nameće se dojam da Waits nije ljenčario, nego je kontinuirano u periodu od pet godina stvarao pjesme, jer “Bad As Me” zvuči kao presjek najboljih pjesama od njih 100 ili više, koliko ih je valjda Waits skupa sa svojom suprugom, koautoricom Kathleen Brennan napisao u zadnjih pet godina. Stilski se “Bad As Me” nalazi na poznatom terenu iskrzanog bluesa, jazza i countrya kojima su pridodani asimetrični (bolje rečeno pijani) ritmovi te neobična zvukovna rješenja uz relativno pristupačnu, toplu i melodičnu (shvatite to u širem smislu) produkciju.

Druga (pozitivna) impresija je da je Waits i dalje vrlo živahan i fokusiran na svoj rad. Waits će sa svoje biološke 62 godine na vratu pokazati nevjerojatnu energičnost i strastvenost – za nevjerne Tome tu je “Hell Broke Luce“, protestna, antiratna stvar kakve pišu valjda još samo industro-metalci ili tehno-jungleri. Za one kojima je teško čekati tu, po rasporedu predzadnju stvar, “Chicago“, naslovna pjesma ili “Satisfied” dat će sličan dojam, doduše malo manje intenzivan, no svejedno, slušatelji mogu osjetiti iznimnu melodijsku invenciju. Waits će također vrlo uvjerljivo podsjetiti slušatelje kako zna, može i uspijeva biti nježan i zavodljiv: “Kiss Me“, “Last Leaf” ili “New Year’s Eve” imaju snagu rastopiti muzičkog konzumenta s čeznutljivim tendencijama, a “Pay Me” ima jednu od jačih uvodnih tekstualnih fraza.

Richards i Waits zapjevat će u dirljivom duetu na “Last Leaf” u kojoj će dva vokalna škripavca podariti natprosječno veliku dozu sugestivnosti i topline. U vokalnom smislu Waits se na većem dijelu albuma drži svog poznatog glasa motorne-pile-na-tečaju-kontroliranja-bijesa, no u momentima će u vokalnim frazama podsjetiti na drugog velikog kantautorskog radoholičara, mračnjaka Nick Cavea.

Sve pjesme, kako god na prvo slušanje heterogene bile, zajedno tvore zbirku neveselih sličica Amerike između dva svjetska rata, i po tome, a i po visokoj kvaliteti “Bad As Me” vrlo je sličan “Pull Up Some Dust and Sit Down” Rya Coodera, s tim da se Cooder ‘profesorski’ drži američkih žanrova, a Waits u pravoj maniri slikara impresionista strastveno i na prvi pogled nelogično kuha, miješa i začinjava sve žanrove americane, dodaje pokoji europski ili pak neki egzotični štih i sve skupa pretvara u svoj originalni, waitsovski izričaj.

U svakom slučaju “Bad As Me” je album kome je teško naći manu, ali je zato lako naći vrline i zbog toga je u najužem krugu za ploču godine.