Na velikoj čistini, svega stotinu metara zračne linije poslije fiktivne kapije čiji prolazak se smatra ulaskom u Novi Zagreb (barem ako putujete autom), smjestila se pomalo čudna zgrada. Puno staklenih površina i betonske ploče. Muzej suvremene umjetnosti. S jedne strane gleda na legendarnu Carringtonicu, s druge na shopping centar. Prividno lišen konteksta, MSU se prije 9 godina smjestio u zagrebačko Središće te tako pojačao kulturnu ponudu Novog Zagreba, a ljudi koji djeluju unutra su do dana današnjeg iznijeli veliki broj multimedijalnih i interdisciplinarnih projekata unutar zadanog prostora. Baš kako i priliči muzeju posvećenom suvremenoj umjetnosti. U duhu fuzije, u jednom od ureda opisanog zdanja svakoga dana sjedi Branko Kostelnik. Pisac, novinar, glazbenik i producent. Glazbeni entuzijast i komentator pop-kulturalnih fenomena. Stoga, nije za čuditi da unutar šarolikog monolitnog zdanja sjedi baš on. Službena mrežna stranica muzeja će reći da je producent, no Branko je, barem koliko sam uspio uhvatiti interakcije s okolinom i zaposlenicima, jedan od onih koji pozdravlja i bude pozdravljen.
Zašto sam uopće tamo? Moglo bi se reći da je povod ugodne kavice bio malo detaljniji pogled u peto izdanje multimedijalnog, “5u1” projekta “Ljeto u MSU“, no nakon nekoliko minuta postalo je jasno kako je Branko u najmanju ruku podjednako interesantan kao i program koji smišlja. Zavaljen u stolicu, s kapom na glavi, opako podsjeća na režisera filmske B produkcije s Otoka. No, rečenica-dvije i cijela slika i prilika britanskog filmaša na godišnjem odmoru nestaje u magli. Razgovor ugodni dvaju pripadnika “naroda slovinskog” protutnjao je kroz nekoliko širokih motiva vezanih uz popularnu kulturu. Bilo bi gotovo nemoguće obuhvatiti Brankovu širinu pogleda na priupitane fenomene, stoga, fragmentirano izdvajam neke od najzanimljivijih crtica između gutljaja kave.
Revizija pop kulture
Za početak, malo aktualnosti… Kostelnik nove trendove i kretanja u pop kulturi komentira kao svojevrsnu reviziju i nadopunu, odnosno “novo čitanje” popularne kulture. “Ona se obnavlja, to je taj svojevrsni treći put… sve ima svoju tamnu i svijetlu stranu mjeseca, a ja na ovo pitanje odgovaram pitanjem: zašto ne bismo te nove trendove objasnili kao svojevrsni restart popularne kulture?”, kaže Kostelnik i dodaje kako je jedina bitna stavka pravičnog restarta da taj reset ne bude pravocrtan već da se na temeljima starog daje, ugrađuje nešto novo… da novi popkulturni akteri budu poput onih guštera koji u trenucima ugroze egzistencije odbacuju dio svoga tijela-rep, ali im naraste novi. Također, zaključuje kako je i prirodno mladima da odbacuju predložene kulturološke obrasce i stvaraju nove. Baš kako su to činili neki ključni žanrovi rocka i pop kulture poput punka ili rapa npr. krajem prošlog stoljeća.
Ono što je interesantno, u maniji promjena kojima svjedočimo, jest činjenica kako nam fali onoga zbog čega smo i došli. Kao da nema prave glazbene scene i pravih aktera koji će te fenomene prvo prigrliti, a potom ih redefinirati svojim djelovanjem. “Sve je nekako raspršeno, fragmentarno…No, to je očigledno duh vremena, nove epohe…”
Nestanak interakcije
“Uzmimo za primjer promocije knjiga, to je nešto što također dobro poznajem. Još tamo negdje od osamdesetih sve do ranih dvije tisućitih, do kraja djelovanja FAK-a, promocije su bila mjesta gdje se dolazilo, družilo pa često i zaglavilo. Tu se onda nešto i dogodilo. Razmjena ideja, razmjena teza, nove suradnje i nove produkcije… S druge strane, danas, ljudi koji predaju na dotičnim promocijama dođu točno u minutu, pozdrave se, odrade i… naprosto pobjegnu. Kao žuri se, radi se, nema se vremena za druge. To je obilježje vremena, a meni je to bullshit, to mene iskreno muči. Jer, po meni, umjetnost i kultura nisu rezanje drva nego emocija, a ona nastaje na interakcijama.”
Branko Kostelnik, barem unutar mjesta gdje mu je to omogućeno, čini sve kako bi taj trend, barem što se MSU-a tiče – obrnuo. Kao glavna kreativna snaga projekta, urednik i autor koncepta “Ljeto u MSU”, Kostelnik se trudi pristupiti pregovorima s izvođačima na jednoj osobnoj razini. Tako su jedni od zvijezda ovogodišnjeg programa, Repetitor, koji će usput rečeno nastupiti 7. srpnja, uporno zahtijevali da njihov nastup traje 60 minuta i niti sekundu više. Za dodatnih 15 minuta svirke Kostelnik može zahvaliti sastavu Jesus And The Mary Chain. Naime, baš kao i mnogi drugi sastavi tog vremena, barem oni koji su rano dostigli kakav-takav status, JATMC je u Londonu (u Brankovu prisustvu) odradio svirku od samo 20 minuta! “Kakav je to bio udarac buke i energije!” – prisjeća se Branko. Beogradski su noiseri tako preko anegdote razmijenjene elektroničkom poštom skužili da Branko nije od jučer, čime su odmah i omekanili svoj stav. Tko zna, možda tih ekstra 15 minuta na krovu muzeja donese neku neočekivanu obradu…
Krov kao inspiracija
Ono što se logično nameće kao iduće pitanje je kako to da MSU, opterećen jakom konkurencijom festivala s Jarunskog jezera, uspijeva krajem lipnja i početkom srpnja dovući neka, na prvu ruku, čak nerealna imena na krov muzeja? Sjetimo se samo pretprošlogodišnjeg nastupa Laibacha koji je, uz krov, odsvirao Lisinski i Tvornicu Kulture. Kostelnik se osvrće na prapočetak, točnije gradnju nove zgrade MSU.
“Kada smo uselili u naš novi dom, otkrivali smo njegove ogromne prostore i tako su se rodile i neke ideje. Sjećam se da je Kraftwerk svirao u MOMA-i, a onda sam asocirao Beatlese, U2 i RHCP, njihove video spotove na krovovima zgrada u centrima gradova, i tako se rodila ideja za svirke na krovu MSU! U nekoliko sekundi! No, tu sam često morao biti i malo lukav da bi ih nagovorio. Puno je tu osobnih kontakata i kredita od prije koje imam kao kritičar i muzičar. Svim jakim autorima i bendovima je to gore pomalo erotično i/ili egzotično, Muzej suvremene umjetnosti kao cjelina također, njima to imponira. Ja sam samo bio na pravom mjestu u pravo vrijeme i to iskoristio, jer sam kužio. Dosta je tekmi u nogama” – priča Kostelnik.
Krov je dovoljno čvrst za velika imena
Zdravi temelji, konstantan rast manifestacije iz godine u godinu, doveli su “Ljeto u MSU” tu gdje sada jest – po mnogim kritičarima jedno od najboljih multimedijalnih projekata u ovom dijelu Europe. Podsjetimo se. Uz vruće svirke na krovu – sad već u konceptu “5 u jedan” – idu i izložbe, filmske projekcije, performansi i književna čitanja. Pred organizacijskim timom na čelu s Kostelnikom su dvije opcije: ili će se morati ponavljati, ili nam slijedi dublji ulazak u eksperiment i doticanje inozemnog tržišta. Kostelnik svoje ambicije ne skriva – najveće želje na krovu su Tom Waits i Kraftwerk. Takvo što je, kao što je i sam svjestan, nemoguća misija, no jednoga dana.. tko zna.
A upravo takav scenarij će tek biti moguć kada u takvu priču odluči ući neki malo ozbiljniji kapital. Takvo što je nemoguća misija ako se u ovom društvu ne prihvati rock’n’roll kao popularna umjetnost. Tek tada možemo očekivati ozbiljnije projekte, jer će tada biti i više publike. Kako to postići? Kostelnik pred sam kraj razgovora rješenje vidi u simbolima.
Kada ćemo priznati lokalne pop ikone?
“Moj najdraži grad je Manchester. Grad mojih snova u koji na jesen idem na rezidencijalni program pop kulture. Grad nogometa i rock’n’rolla, uz novinarstvo moje sveto trojstvo. Pop ikone su ravnopravno bili i jesu: nogometaši George Best (za kojeg se krajem 60-ih govorilo da je zbog popularnosti peti Beatle!), Bobby Charlton, Eric Cantona, Wayne Rooney, David Beckham, Rayan Giggs, ali i Ian Curtis, Morrissey, Mark E. Smith, Howard DeVoto i ekipa iz Stone Roses, The Fall, Happy Mondays, Buzzcocks, Magazines, Smiths, Joy Division i New Order… Tamo je, zbog svega što je napravio za moj omiljeni klub Manchester United, manageru Alexu Fergusonu podignut spomenik i dodijeljena titula sir. On je tamo, na jednoj simboličnoj razini – božanstvo.
Vodeći se takvim pristupom, tek kada u Zagrebu prigrlimo figure koje su oblikovale život našeg grada (u ovom slučaju rock’n’rolla), dobit ćemo i postepeni rast interesa prema toj kulturi. Jedna od ličnosti koje bi svakako morala dobiti takav tretman je Johnny Štulić“, zaključuje Kostelnik.
I tako je, uz mnogobrojne anegdote “sa strane” proletjela jedna šalica kave. Prije i nakon nje sve je ostalo isto, no ne mogu se oteti dojmu kako je moj sugovornik oplemenio neki neodređeni “brisani prostor” mog umovanja o kulturi i njenom djelovanju. Ideje su tu, a redoviti, godišnji glazbeni autogram simpatičnog entuzijasta i osobenjaka možete pratiti na krovu muzeja koji krasi ulaz u Novi Zagreb. Može li taj dio grada opet postati središte nečeg uzbudljivog? Imamo li novog prokletog kralja novozagrebačkih naselja skrivenog u vlažnoj vježbaoni? Sve su to pitanja na koja će samo vrijeme moći dati odgovor.
BRANKO KOSTELNIK, publicist, producent i multimedijski djelatnik, rođen 1961. u Osijeku. Prvi tekst objavio u Glasu Slavonije 1978. Tijekom osamdesetih radio na HRT Radio Osijek i Studio Osijek i bio glavni i odgovorni urednik omladinskog lista “TEN” i “Osječkog tjednika”. Devedesetih radio kao freelance novinar te tekstove iz pop kulture, rock glazbe i suvremene umjetnosti objavljivao u brojnim tiskovinama. Utemeljitelj i leader grupe RODERICK (1983.) koja od devedesetih djeluje pod imenom RODERICK NOVY (6 samostalnih albuma, 11 video spotova i 4 kompilacije). Autor tekstova, glazbe i performancea te scenarija za video spotove grupe. Najpoznatiji performance mu je “Love song” (2001.) s bardom cro-art scene Ivanom Kožarićem. Radi kao producent u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Magistrirao sociologiju kulture na FDV Sveučilišta u Ljubljani. Stručni je suradnik “Enciklopedije hrvatske pop i rock glazbe” (1994). Objavio je autorske knjige: “Moj život je novi val”, “Pop kalčr” i “Eros, laži pop/rock pjesme”, a uskoro mu izlazi i “Antologija rock poezije” u suradnji s T. Brlekom. Idejni autor multimedijskih knjiga “Umjetnost uvijek izmiče!” s Ivanom Kožarićem i “Odvedi me do ruba šume”. Autor velike izložbe omota ploča u galeriji Forum (2006.) te velike multimedijalne izložbe OSAMDESETE u HDLU 2015.
