Suviše rijetki dokazi o divovima

U mnogo je navrata tijekom svog nevjerojatno bogatog života Art Blakey bubnjao okružen all-star postavom; iz današnje perspektive, međutim, jasno se vidi sasvim unikatan kuriozitet, a taj je kako je pritom češće bila riječ o njegovom vlastitom bendu, u kojem je odgajao nevjerojatno talentirane klince što će tek postati ključni likovi jazza – negoli medijska prigoda s na brzinu okupljenim velikanima koji su se zatekli na nekom festivalu (po čemu mu primat krade vjerojatno tek voodoo-mentor Miles Davis).

Glede ove druge vrste situacija, Blakeyev rezultat umnogome popravlja golema turneja sastava Giants of Jazz tijekom 1971-72. Činjenica je, nažalost, da je vrhunska ekipa – s lokomotivom u liku Dizzya Gillespiea, Sonny Stitta na saksofonima i ni manje ni više nego Theloniousa Monka – kojima su leđa držali basist Al McKibbon, trombonist Kai Winding i sam Blakey – tijekom ove turneje tragično rijetko bilježena na magnetofonske trake, obzirom na uistinu fantastičan sastav što je zaista rijetko dugo (i uz to kontinuirano!) svirao zajedno.

Nešto je, ipak, ostalo zabilježeno, pa tako i nastup na montereyskome jazz festivalu 1972. godine, no, odmah valja napomenuti kako ni ova snimka ne ispravlja navedenu štetu za više od otprilike 70 posto.

Riječ je, naime, o koncertu Giantsa u fazi kada je bend već napustio baš Gillespie, zbog čega se niti iz diska pred vama ne može sasvim adekvatno sagledati doseg fascinantnog sastava.

Zamijeniti Diza ne može se gotovo nikako – a ako se tako hrabar korak i pokuša poduzeti, onda je vjerojatno najveća usluga koju možete učiniti glazbenicima predviđenima da uskoče na njegovo mjesto posezanje za neobičnim rješenjima.

Popunjavanje trubačke pozicije dvama instrumentima (flügelhorn i truba), odnosno dvojicom vrhunskih glazbenika – Clarkom Terryem i Royem Eldridgeom – zacijelo je jedan od najlucidnijih poteza promotora Jimmy Lionsa, kako komercijalno, tako i glazbeno.

Uprkos tome, sastav će jasno simbolički dati do znanja koliko im je Dizzyeva nazočnost važna: koncert otvaraju i zatvaraju plemenite kovine iz laboratorija Gillespie & Paparelli: “Blue ‘n’ Boogie” i “Night in Tunisia“, obje u izvrsnim varijantama.

Možda je eksplozivni starter čak i impresivniji, obzirom na silnu Stittovu rječitost i pljusak činela kojim Blakey, u svom prepoznatljivom, oktopodnom stilu svirke, osigurava more energije za plovidbu izvrsnih solista.

Zašto je dugotrajni staž silno dragocjen za sastave ovakvog profila, zorno pokazuje sljedeći standard. U ovakvim postavama, iznimne trenutke može načiniti doslovno bilo koji glazbenik, pri čemu se majstori izmjenjuju takvim tempom da se slušatelj jedva stigne prekoncentrirati.

Ako naime, Monk i nije preuzeo igru u prethodnoj skladbi, to je definitivno učinio u svom zaštitnom “‘Round About Midnight“, gdje se, premda je već bio zašao u završnu fazu svog životnog puta, još jednom genijalno razigrao u disonancama i akordima što zvuče kao da ih neki vrhunski krojač šije, para, pa šeretski vedro, pravo-krivo nanovo lijepi, samo da bi vidio rezultat. Krajnje suptilna atmosfera pak upozorava da tu nema ničeg obijesnog ili olakog: ako je itko razumio iskonski duh jazza, bio je to upravo Monk.

Preuzimanje glavnih uloga nastavlja se na Tizolovom “Perdidu“, gdje Eldridge silno britko usijava atmosferu; Terry će pak zamračiti pozornicu izvrsnom dionicom u zatvarajućem broju. Winding izlazi naprijed u “Lover Man“, dok se Stitt bacio u vedri spektar na “I Can’t Get Started with You“.

Gotovo da je izlišno spominjati kako ostatak sastava većinu vremena realizira intenzivnu, počesto sasvim intrigantnu pratnju, bez obzira tko zalazi u krug solističkog reflektora. Riječ je o iznimno dobrom ostvarenju jednog od najiznimnijih septeta jazza – koji bolno upire prstom u to kako snimki divova jazza još uvijek imamo puno premalo.

Postava: Clark Terry – flügelhorn i truba, Roy Eldridge – truba, Sonny Stitt – saksofoni, Thelonious Monk – klavir, Al McKibbon – kontrabas, Kai Winding – trombon, Art Blakey – bubnjevi