Rekonstrukcija najvećih dana Rusha

    1506

    Rush

    Exit... Stage Left (Rock Legends)

    dvd

    Datum izdanja: 20.11.2008.

    Izdavač: Universal / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Limelight
    2. Tom Sawyer
    3. The Trees
    4. Xanadu
    5. Red Barchetta
    6. Freewill
    7. Closer To The Heart
    8. YYZ
    9. Medley: By-Tor And The Snow Dog/In The End/In The Mood/2112 Finale
    10. YYZ

    Kanadska grupa Rush smatra se već godinama, po meni opravdano, jednom od najutjecajnijih formacija u modernoj muzici. Tako ćete na mnogim mjestima pronaći procjene da su utjecali na classic, hard, progressive i alternative rock, pa i heavy, power, thrash i progressive metal bendove. I doista, tko god dobro poznaje njihovu diskografiju, sigurno će se sa svime, ili barem većim dijelom ovoga složiti.

    Bez obzira što većina, barem mi se tako čini, posebno naglašava utjecaj na moderne progresivne rockere i metalce. Rush je u svojoj 35 godina dugoj diskografskoj povijesti objavio osamnaest studijskih albuma, među kojima je gotovo nemoguće bilo koja dva od njih u potpunosti stilski izjednačiti.

    Toliko često puta spominjani ‘muzički evolucijski proces’ u slučaju Rusha ima svoj puni smisao, ali ne u podilaženju trendovskoj ‘politici’, već kontinuiranom iznalaženju novih ideja.

    U tome zasigurno veliku ulogu, uz nesumnjivu individualnu kreativnu kvalitetu, ima i već trideset i pet godina nepromijenjena postava Alex Lifeson (gitare), Geddy Lee (bas, vokali) i Neil Peart (bubnjevi). Posljednja se promjena, naime, dogodila nakon izlaska debi album “Rush” 1974. godine, kada je zbog zdravstvenih problema iz benda otišao, danas pokojni, John Howard Rutsey, na čije je mjesto stigao Peart, koji se odmah prometnuo u tekstualnog lidera Rusha.

    Muziku podržava

    Uz ovu, druga, ili bolje reći prva promjena bila je ubrzo nakon osnivanja. Naime, Rush su u kolovozu 1968. godine u Willowdaleu, nedaleko Toronta, formirali školski prijatelji Lifeson, Rutsey i Jeff Jones, no Jones je nakon mjesec dana svoje mjesto ‘ustupio’ još jednom zajedničkom prijatelju, Garyu Leeu Weinribu, kojeg je baka nazvala Geddy. Tada su momci bili stari negdje oko petnaest godina.

    Toliko o povijesnim podacima, a da barem minimalno potkrijepim ono što sam iznio u samom početku, navest ću nešto čega sam se prisjetio prilikom ‘seciranja’ ovog albuma. Prije dosta godina u dva sam magazina našao podatke u kojima je koncertni, doduše audio, album “Exit… Stage Left” (snimljen dijelom na istoj turneji), ako se dobro sjećam, u jednom bio u Top 5 najboljih koncertnih rock albuma, a u drugom izabran za drugi najbolji live heavy metal album svih vremena.

    Jasno je stoga da Rush, osim među kritičarima i bendovima, ima i ‘šaroliku’ podršku među slušateljima, što je i najbitnije, i s pravom je uvršten u “Rock Legends” kolekciju. A to si je, bez obzira na spomenuti kontinuitet, ponajprije zaslužio zahvaljujući periodu s početka osamdesetih, kada je njegova popularnost bila na samom vrhuncu.

    “Permanent Waves” (1980.) i, pogotovo, “Moving Pictures” (1981.), ujedno i njihov najprodavaniji album, ‘iznijeli’ su slavu benda više nego ikada van sjevernoameričkih granica, a dio te atmosfere, one s europskog dijela turneje, objavljen je na gore spomenutom albumu, objavljenom u listopadu 1981. godine.

    Ipak, za ovaj su video materijal, objavljen 1982. godine u tada popularnom, i skoro pa revolucionarnom, VHS formatu, odabrali nastup u Kanadi, a on se dogodio 27. ožujka u prepunoj dvorani Montreal Forum. Zahvaljujući ovom video zapisu, dobar dio onog što je do sada izneseno, mislim, dobiva na punoj vjerodostojnosti.

    Iako ih je samo troje, pa bi možda netko očekivao da je sound presuh, tanak, to naravno nije tako, jer, uz ‘tradicionalne’ rock instrumente, u čijim su izvedbama Alex, Geddy & Neil stvarno pravi majstori, oni koriste i akustične, pa ‘duple’ 6/12, kao i mix električne i bas gitare, klavijature, syntheve, perkusije, tako da kada ih se čuje, vrlo lako se stječe dojam da ih je barem duplo više.

    DVD-om dominira koncert, rekli bismo svirka i samo svirka, s povremenim animiranim ‘umecima’ (“Red Barchetta“), svjetlosnim efektima, naratorskim dijelovima, te kraćim, naknadno dodanim mini intervjuima članova benda, negdje popraćenim i sa starijim snimkama (“Closer To The Edge“) i kadrovima zadovoljen publike. Set lista je većim dijelom sastavljena od pjesama sa spomenutog albuma “Moving Pictures”, s kojeg dolazi i najpoznatija pjesma “Tom Sawyer“, bazirana na poznatoj priči Marka Twaina (Samuela Langhornea Clemensa), koja je otada, pa do današnjih dana glavni ‘adut’ svih Rushevim koncerata.

    Ono što možemo navesti kao nedostatak koncertu svakako je vrlo mlak kontakt benda s raspoloženom publikom, a za to je itekako bilo potrebe, a i muzika Rusha dosta je glasna, ‘izaziva’ publiku, puno je žešćih pjesama, i pokoji poziv sa stagea u pravcu dvorane ne bi bio na odmet. Činjenica je da su momci zaokupljeni svirkom, jer su zaista pravi multiinstrumentalni majstori, ali ‘obraćanja’ od strane izvođača, barem tako mislimo mi koji smo ‘s druge strane’, ne bi smjeli svoditi tek na pokoju najavu pjesme.

    Premda, nije to ništa strašno, ništa neuobičajeno, ali da i to spomenemo, da nam netko ne zamjeri. Svega jedan sat koncerta (59:18, točnije), koji je, mislim prvenstveno na samu svirku, stvarno odličan, ujedno je i jedini sadržaj DVD-a, pa će se sigurno mnogi zapitati zašto se nije ponudilo i nešto ‘extra’, samim tim jer se zaista ima što. Mislim da nije bilo potrebe za tako nešto, prvo iz razloga što se vjerojatno nije htjelo dirati u autentičnost izvornog izdanja, a drugo, u proteklim je godinama objavljeno nekoliko retrospektivnih izdanja Rusha u raznim formatima pa niti nije toliko nužno.

    Naravno, nije se diralo u ono što se ne mora, ali u ono što se mora i uobičajeno je da se radi, a mislim na sliku i ton, tu se nešto promijenilo. Iako, slika nije dotjerana do savršenstva, a je li se možda mogla napraviti boljom, teško je procijeniti. Možda i jest. No zato je ton vrlo kvalitetan i iz njega je izvučeno maksimalno, a ponuđen je u uobičajenom Stereo i 5.1 Dolby Surround mixu.

    Mada, sve to pada u vodu i nebitno je u odnosu na ono što Rush pokazuje na pozornici. Stvarno sviraju dobro, pa čak kad ih se malo mutnije vidi ili slabije čuje, nešto takvo ne može se pokvariti. Uostalom, ipak je ovo snimano u vremenima dok je današnji način produciranja, miksanja, masteriranja i čega li sve još ne, bio nešto o čemu se nije niti sanjalo.

    Muziku podržava