Raskošnije korišteni synthovi

Keane su započeli karijeru po uzoru na Coldplay, s nizom tugaljivih piano baladica koje su razgalile srdašca mnogih mladih djeva. Danas su oni mnogo drugačiji bend, mnogo većih glazbenih kulisa, koje su približene popu ’80-ih uz standarno velike refrene kakve gaje svi britanski izvođači.

Bend je nastao 1995. da bi 1997. uzeli ime Keane. Iz početnog četverca ispao je gitarist 2001., a tek tada su počeli i prvi uspjesi benda koji su kulminirali s prvijencem “Hopes and Fears“.

Svima je bilo zanimljivo vidjeti bend u kojem je glavna poluga vokal-piano-bubanj, bez imalo dodataka gitara. Uspjeh prvijenca koliko-toliko je popratio i njegov sljedbenik “Under the Iron Sea” dvije godine kasnije.

“Perfect Symmetry” može se nazvati pravi sljedbenik “Under the Iron Sea“, budući da su podosta popratili atmosferu s tog albuma, dodatno je podebljavši raskošnim synth-melodijama, ali je album ipak nekako optimističniji i veseliji nego prošli.

Zbog velikog utjecaja ’80-ih na ovom albumu, očito je da su Keane slušali mnoge izvođače iz tog perioda, a posebno bih istaknuo Eltona Johna i Davida Bowiea, makar se nikada nisu previše odmaknuli od tipičnog brit popa i utjecaja Coldplaya i U2.

Slušajući svaku pjesmu zasebno (npr. putem radija), pjesme su vrlo upečatljive i lako ulaze u uho, posebno dosadašnji singlovi (“Spiralling” i “The Lovers Are Losing“), ali preslušavajući ih sve zajedno na CD-u, jako brzo dođe do zamora materijala zbog očitog recikliranja vrlo sličnih melodija unedogled. Da je album izdan prije 25 godina, vjerujem da bi postao pravi hit, budući da su se autori poput Georgea Michaela probili na sličan način.

Već spomenuta “Spiralling” ima zanimljiv glazbeni uvod s udaraljkama i uzvicima ‘uh’, nakon čega ulijeće Tomov cvileći vokal, a u određenim trenucima me malo podsjeća na “Love Is Noise” grupe The Verve. Hitoidni početak se nastavlja s “The Lovers Are Losing”, za koju smatram da bi mogla ostati najviše zapamćena s ovog albuma, budući da je to onaj pravi zaljubljivi Keane s “Hopes and Fears” dignut na razinu više.

Interesantnu glazbenu ideju u “Better Than This” odlično su iskombinirali s Tomovim pjevanjem, koje je vrlo neuobičajeno i uvjerljivo, ali tipičnim brit-popovskim postulatima u refrenu su joj uništile većinu draži pa pjesma brzo potone u prosjek, a taj prosjek se nastavlja i u nizu pjesama nakon nje.

U sredini albuma su se najednom zaželjeli starog zvuka pa “You Don’t See Me” zvuči kao lagana balada s gotovo blagdanskom atmosferom, a vrlo slična joj je i “Playing Along“, dok je u takvom điru i samo finale albuma s pjesmom “Love Is the End“.

Najgore je što se može dogoditi bendu da stalno svira iste melodije u nedogled, da ponavlja dobitnu kombinaciju sa svojeg najvećeg uspjeha. Na svu sreću, to se Keanu nije dogodilo jer svakim albumom kreću u daljnja istraživanja zvuka lagano podižući glazbenu kulisu iz albuma u album.

“Perfect Symmetry” pokazuje se kao korak naprijed za bend, ali i veliki korak nazad jer je upravo kraj albuma gdje su se vratili piano baladama najbolji dio albuma, početak s dvije izvrsne singlice ubrzo rapidno potone i tek ga izdižu te vrlo tugaljive laganice.

Svirati u bendu bez gitare može biti vrlo inspirativno što su Keane pokazali na svakom svojem albumu, ali očito je da kvalitetno više ne mogu popratiti svoje početne uspjehe, da postepeno padaju, makar ih publika i dalje voli. Kako i ne bi kad je na albumu četiri-pet izvrsnih skladbi koje se ne bi postidjeli i drugi velikani brit-popa, ali da nema njih, album bi dobio nedovoljnu ocjenu. Ovako, negdje je u sredini…