The Rasmus
Black Roses
Datum izdanja: 13.08.2008.
Izdavač: Universal / Aquarius Records
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Sedmi studijski album “Black Roses“, vrlo nedomišljatog naslova, pokazuje kako dobra američka produkcija širi svoje krakove i u prekomorske hladne zemlje i stoga The Rasmusu otvara mogućnosti probijanja na svjetsku scenu unatoč ispranim klišejima, patetičnim pjesmama i stilskom ponavljanju.
Album tako otvara najavni hit-singl “Livin’ In A World Without You” instrumentalno na tragu najvećeg im hita “In The Shadows”, ali s prepoznatljivim kombinacijama priče i pjevanja tipičnih za, primjerice, prvijenac Linkin Parka “Hybrid Theory”. No, unatoč dosadnom refrenu, predrefren je nevjerojatno zarazan, ali ponovno vidno prepoznatljiv i to iz, vjerovali ili ne, Iron Maidena.
“Ten Black Roses” odlična bi bila u eventualnoj instrumentalnoj verziji čije riffove i agresivan bubanj kvari Laurijev glas koji krajnje zaklanja violončelo.
Slijedi joj balada i vjerojatno najbolja stvar s albuma “Justify“, koja je još zaraznija ukoliko vidite videospot, no kronično podsjeća na instant-hit “Reason” američkog rock benda Hoobastank. Ono što je loše jesu, vidi suprotstavljanja, dobri zvučni efekti postignuti u postprodukciji što će biti nemoguće izvući na nastupima uživo. No, Laurijev glas ovdje je najartikuliraniji i najčišći, bez vrištanja ili distorzija.
Ponovno koketiranje s melodic i folk metalom (ali samo koketiranje!) pokazuje tipičan finski zvuk u kojoj je gitara dominantna, no nerazumljivi su besmisleni rezovi koji ritam čine nestabilnim, a melodija je krajnje isprekidana i pred kraj pjesme uvodi se zborsko pjevanje koje bi bilo vrlo ugodno čuti prilikom gitarske solaže pri sredini pjesme.
Ovako smješteno na sam kraj jako podsjeća na “Whisper” s prvijenca Evanescence, koji se ponovno instrumentalno osjeti u “Lost And Lonely“, napola instrumentalnom simfonijskom uratku odličnog gudalačkog sastava što uz napokon usklađene vokale s pjesmom stvar čini apsolutno melodičnom i potencijalnim singlom ipak neprikladnim za radio-postaje.
Utjecaj američke produkcije Desmonda Childa najočitija je u “The Fight“, koja bi bez ikakvih poteškoća poslužila kao dobra glazbena podloga u nekom mračnijem filmu za mlade.
No, refren je odraz zvuka Aerosmitha osamdesetih godina, kako vokalno, tako i u pravilnim dionicama gitare i basa, odnosno riffova popraćenih bubnjem u pravilnim intervalima koji se u zadnjem dijelu pjesme stapaju u borbu bubnja i violončela u jednoj relativno svježijoj varijanti u odnosu na prethodni dio.
Album završava s drugom baladom i nedvojbeno produkcijski najdorađenijom pjesmom. Vrlo melankoličnog karaktera, obojena akustičnom gitarom i violinama, rock balada čak ima i pristojan lirski moment odmaknut od patetike, ali blizak smrti što joj daje predznak elegije. Klavirska dionica kojom pjesma završava posebno naglašava taj moment i savršeno zaokružuje pjesmu, ali i cijeli album.
“Black Roses” gotovo je filigranski projekt u kojem se naglasak stavljao na formu nauštrb sadržaja što u ovom slučaju nipošto nije loše; naprotiv, vrlo je šaren i raznolik, posebice zbog uspješne kombinacije i zatim fuzije različitih žanrova i stilova. No, monotonija vokala umanjuje cjelokupan dojam i pribjegava se zaključku kako Lauri sam sebe neprestano parafrazira i u intonacijsko-melodijskom aspektu preslikava.
Napokon, unatoč činjenici da je instrumentalni dio albuma daleko dominantniji od vokalnoga, ocrtavanje i prepoznavanje specifičnih dionica, fragmenata ili, nažalost, cijelih pjesama drugih mainstream glazbenika u novom uratku The Rasmusa cijeli album čini jednom kvalitetnom parafrazom.