Stara nostalgija Matchbox Twentya

U jednom trenutku izgledalo je da bi Rob Thomas mogao postati glavna faca američkog mainstream rocka, budući da je pucao same zgoditke s matičnim bendom, ali i mnogobrojnim suradnjama od kojih se najviše ističe ona sa Santanom u pjesmi “Smooth”. Ipak to nije uspio.

Uspjesi koji su donijeli u prvom redu prvijenac “Yourself or Someone Like You” te u tek nešto manjem obujmu drugi album “Mad Season”, pokazivali su da bi Matchbox Twenty mogli harati radijskim eterom dugi niz godina. Tih godina tako je to i izgledalo jer su mnogi singlovi bilo vrlo izvođeni, ali balon se ubrzo ispraznio, te Matchbox Twenty više nije ono što je nekad bio. Tome su pripomogli i samostalni Robovi radovi koji su ispali samo prosječni pop rock albumi.Kada solo karijera glavne zvijezde benda zapne, tada se najčešće koristi starim jeftinim trikom i ponovno okupi staru ekipu, najčešće u nešto izmijenjenom sastavu, pa pokušavaju nastaviti tamo gdje su stali. Matchbox Twenty su u vrijeme privremenog raspuštanja benda bili u silaznoj putanji, a “North” tu negdje i upada.Robov interpretativan, ali često vrlo jecav vokal ne pridonosi kreativnom pomaku benda, već bend gaca u klasičnom mainstream pop rocku kojem radiofoničnost daje izglancana produkcija i česte orkestracije. Tako na primjer već u uvodnoj skladbi “Parade” imamo potencijalni hit koji zvuči premekano i uništeno zbog bezveznih pomodnih dodataka. Šteta, jer u žešćoj produkciji, ova skladba mogla se uvelike izvući.

Kako idemo dalje, tako dobivamo pjesme koje su na tragu onog što je nekad bend najbolje radio, pop rock pjesmuljke koje vole radijski urednici, pa tako “She’s So Mean” zvuči kao college pop rock, zarazna, a opet vrlo dosadna i predvidljiva pjesma.

Balade su oduvijek bile najjače oružje Matchbox Twenty, a tako bi moglo biti i na ovom albumu jer pjesme poput “Overjoyed” imaju onu neku snagu koja je potrebna da se zanjišeš sa svojom dragom. Ta povremena dobra vibra vraća nas desetak godina unatrag i podsjeća nas kako su nekad ovakve pjesme ispucavali kao na industrijskoj traci.

Najgori momenti su oni gdje se poigravaju s dance elementima poput pjesme “Put Your Hands Up” koja zvuči kao Duran Duran u 21. stoljeću. Naravno, ima mnogo romantika koji obožavaju Duran Duran, ali Matchbox Twenty zvuči poprilično smiješno u ogromnim synth valovima koji nose ovu pjesmu.

Ovaj album je ni vrit ni mimo. Uspoređujući ga s početkom njihove karijere, ovo je loše i teško koja bi se pjesma mogla naći na prva dva albuma, ali ako uzmemo u obzir da ih nije bilo duži niz godina i da im je ovo povratnički album, onda bismo im mogli malo progledati kroz prste jer je to i dalje solidna pop rock ploča, ali i ništa više od toga.

“Yourself or Someone Like You” prodan je u ogromnim brojkama, danas potpuno nezamislivim, pa ako samo dio tih ljudi svrati do lokalnog CD shopa ili klikne nekoliko klikova na Internetu, Matchbox Twenty mogao bi ponovno imati jedan od bestsellera. Objektivno gledajući, to se neće dogoditi jer album je samo solidan, a i prošao je zenit karijere Matchbox Twenty i Roba Thomasa, pa je “North” pokušaj vraćanja stare nostalgije.