Samo im je nebo granica

Jednom je netko lijepo rekao da književno djelo ne vrijedi puno ako, nakon što ga pročitaš, autoru ne poželiš platiti pivo. Kad bi se slična formula primijenila i na glazbu, ja bih u tom slučaju Jeffu Tweedyu platila cijelu gajbu piva.

Wilco volim već dugo iz nekih osobnih i nekih malo manje osobnih razloga, od kojih je vjerojatno najvažniji taj što Jeff Tweedy, vokal i tekstopisac benda, zna napisati jako lijepu pjesmu. Iako se na “Yankee Foxtrotu”, Wilcovom pomalo futurističkom albumu iz 2002., možda činilo da je taj svoj talent izgubio negdje usput, lutajući pustinjama Arizone, mislim da će “Sky Blue Sky” sve takve cinike ipak natjerati da se predomisle.

Ne znam je li na povratak Tweedyeve inspiracije imala utjecaja činjenica da se napokon riješio svoje ovisnosti, ali mislim da je ona definitivan uzrok neočekivane optimističnosti kojom počinje album u stihovima “Maybe the sun will shine today and the clouds will roll away/Maybe I won’t be so afraid/I will understand everything has its plan“.

No nastavak albuma je ipak malo drukčiji – nježan, bolan, pomalo sramežljiv, ali svejedno dovoljno snažan i prodoran da vam se danima zadrži u CD-playeru.

No dobre vijesti za stare obožavatelje Wilca tu ne prestaju, jer izgleda da se Tweedy, osim ovisnosti, odlučio riješiti i potrebe za eksperimentiranjem te vratiti svojim americana korijenima. “Sky Blue Sky” je vjerojatno najromantičniji izlet u svijet glazbe kakvu su stvarali Neil Young i Woody Guthrie koji ćete čuti ovog ljeta. Vožnja bi trebala biti ugodna, uz poneka usputna zaustavljanja. Vežite se, krećemo.

Za početak je tu “Either Way“, već spomenuta uvodna pjesma kojom će nas Tweedy uvući u stanje (lažnog?) optimizma, samo da bi nas sa svakom sljedećom pjesmom vukao sve dublje i dublje prema dnu, ne ostavljajući baš previše prostora za pokušaj spašavanja dok još nije prekasno.

Na “Hate It Here“, country soul baladi koja govori o očaju i usamljenosti, već će biti prekasno pa je vrlo vjerojatno da ćete se nakon njezinog preslušavanja i sami osjećati tako. A tko i ne bi uz najtužnije ikad napisane stihove kao što su: “What am I gonna do when I run out of shirts to fold?/What am I gonna do when I run out of lawn to mow?/What am I gonna do if you never come home?/Tell me, what am I gonna do?“

“Leave Me (Like You Found Me)” još će malo produbiti taj osjećaj nepodnošljive težine postojanja, no da je sasvim u redu tako se osjećati, Tweedy će potvrditi u gospel himni “What Light“.

Pjesma zbog koje mu je zapravo teško bilo što zamjeriti je “Impossible Germany“, koju ćete puno lakše shvatiti ako temu čitavog albuma (prekid veze i osjećaj potpune beznadnosti) stavite u kontekst Drugog svjetskog rata. Pretjerano? Ovisi o razmjerima katastrofe.

Mislim da će se “Sky Blue Sky” sasvim lijepo i udobno smjestiti u moj player ovog ljeta, a možda i nakon njega. A to ovisi o vremenu, naravno, jer su jesenje kiše ipak možda malo pretjeran dekor za ovakvu glazbu. Mislim da bi zapravo na jesen najbolje bilo sve ovo čuti uživo. Hej Jeff, hajde svrati na pivu!