Vrhunski rutinirano

    1221

    Wilco

    Schmilco

    Datum izdanja: 09.09.2016.

    Izdavač: Dbpm Records / Dancing Bear

    Žanr: Americana

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Normal American Days
    2. If I Ever Was A Child
    3. Cry All Day
    4. Common Sense
    5. Nope
    6. Someone To Lose
    7. Happines
    8. Quarters
    9. Locator
    10. Shrug and Destroy
    11. We Aren’t The World
    12. Just Say Goodbye

    Nakon ambicioznih umjetničkih djela, koja su pogonjena ambicijom i emocijama, nužno dolazi bonaca – ne nužno loš period u umjetničkom stvaranju, već relativno predvidljiv slijed izdavanja djela koja potvrđuju reputaciju umjetnika.

    Album “Schmilco” grupe Wilco spada u tu kategoriju – teško ga je usporediti s najboljim uracima grupe, ali svejedno krije par trenutaka koje podsjete na autorsku veličinu njihovog šefa Tweedya Jeffa.‘Wilco Schmilco’ zvuči kao da je snimljen u jednom dahu za jedno popodne – to je kompaktan album u kojem generalno nema odugovlačenja, samo je pitanje kako je koja tema pogođena i kako se uklapa s ostatkom albuma. Albumom dominiraju snimke u kojima Tweedy onako nehajno udara po žicama gitare, a ostatak proizvodi manje ili više uvrnute zvukove, koketirajući podjednako s pastoralnošću (što su uspješniji dijelovi albuma, a la “Just Say Goodbye“) ili disonantnom psihodelijom (manje slušljivi dijelovi albuma, a la dosadna i iritantna “Common Sense” koja unatoč dobrim namjerama ne pogađa). Tweedy i društvo kombiniraju akustične harmonije s električnim premazima (nije novost, osim ako niste čuli bar 5 njihovih pjesama do sada), od kojih valja izdvojiti “Cry All Day“, pop-rockabilly-americana s jednostavnim neodoljivim ritmom i impresivnim učinkom gitara.

    U uspjehe spada i “Shrug and Destroy” nevesela sličica ustajale ljubavi upakirana u ljupki aranžman sastavljen od drhtavih klavijatura i gorkih violinskih dionica. “Happiness” pak spada u nedorečene komade koje je teško svrstati među dopadljive, ali nije skroz nezanimljiva. U istom kupu je i “Quarters”, koja ima neugledan početak, ali zato interesantan ambijentalni kraj.

    Muziku podržava

    We Aren’t The World” bi u nekom drugom svijetu bila diskretan hitić koji bi donio Tweedyu neke novce: kombinacija Tweedyevog šapta, akustične gitare i marimbe jednostavno zaziva na opetovana slušanja, a zaključna “Just Say Goodbye” se u još više eteričnom svjetlu oprašta od slušatelja.

    Vjerojatno ćete ove godine čuti i bolje albume, ali ovaj se nameće kao jedan od šarmantnijih i neobaveznijih.

    Muziku podržava