Wilco: U potrazi za radošću

Već gotovo 25 godina Wilco zacrtavaju nove puteve na povijesnoj mapi američke glazbe, od ranijih albuma na kojima su istraživali veze između klasičnog indieja, alt-countryja, americane i folk rocka, preko novijih, „Wilco (The Album)“ na kojem su pokazali da imaju i pop tendencija, „The Whole Love“ koji je do vrhunca doveo njihove art rock inklinacije te relativno nedavnog, ležernog i zafrkantskog „Star Wars“.

U ranijim danima sastav benda se češće mijenjao, zadnjih desetak godina je više-manje stalan, no Wilco su oduvijek bili brainchild Jeffa Tweedyja koji je bio i ostao srce i duša benda, iako konstantno okružen fenomenalnim glazbenicima. Nezgodno nazvan „Schmilco“ iz 2016. njihovo je posljednje zajedničko izdanje, a Tweedy je u međuvremenu izdao i dva solo albuma, „Warm“ i „Warmer“. Iako su neki obožavatelji, iz meni nepoznatih razloga, bili zabrinuti da su Wilco u međuvremenu ispali iz forme, naravno da nema razloga za brigu – Wilco su uvijek u formi i to dokazuju i ovogodišnjim „Ode To Joy“.

Iako bi naslov albuma mogao sugerirati da su se Wilco odjednom drastično razvedrili, svi koji su imalo upoznati s njihovim radom znaju da kod njih vedrina uvijek dolazi u paketu s gorčinom i da stvari nisu i ne mogu biti toliko jednostavne. Tako „Ode To Joy“ ponovno traži radost na jedan vrlo suptilan, ponekad gotovo subliminalan način, ovoga puta u jednom za Wilco poprilično minimalističkom glazbenom ruhu u kojem ipak pronalaze dovoljno prostora za širenje granica svoga zvuka, ovoga puta s novim, nojzičnim pogledom na klasičnu folk-rock tradiciju.

Uvodna „Bright Leaves“ tako predstavlja glazbeni nacrt za većinu albuma – pored Tweedyja iz čijeg su vokala solo uratci izgleda izvukli još jednu novu nijansu ekspresivnosti i emocionalnosti, velik utjecaj na zvuk imaju i bubnjar Glenn Kotche i gitarist Nels Cline, obojica majstori svoga zanata. Tako Kotcheov nepogrešivi beat i akustična gitara čine kostur pjesme, ostavljajući prostor za Clineovu gitaru koja se migolji između njih, nježno i nenametljivo, u kombinaciji s klavirskim notama suptilnim poput kapljica kiše, za prvu u nizu gorko-slatkih ljubavnih balada s ovoga albuma.

Već u sljedećoj „Before Us“, instrumentalno slično strukturiranoj, Tweedy traži vezu između predaka i suvremenika, prošlosti i sadašnjosti, i nije uvjeren da se mijenjamo nabolje: „Remember when wars would end?/ Now, when something’s dead/ We try to kill it again“, vrlo efektno će sumirati okrutnost današnjice i uprijeti prstima u tisuću smjerova odjednom. Kao i u uvodu, tako će se i na ostatku albuma mješati Tweedyjeve intimne i osobne preokupacije i njegova socijalna i politička osviještenost.

„Quiet Amplifier“ gotovo samim svojim naslovom opisuje svoju instrumentalnu i emocionalnu podlogu – dok bend postepeno gradi instrumentalnu kulu od samozatajnog, primirenog uvoda pa sve do kontrolirane kakofonije zvukova u pomalo noise rock stilu, Tweedy čeznutljivo ponavlja „I wish your world was mine“ u još jednoj nesavršenoj ljubavnoj priči, onako nesavršenoj kakve su sve prave.

„Everyone Hides“ konačno udara taj vedar tempo koji su nam obećali naslovom albuma, uz neopterećujući i zaigran tekst, ali već sljedeća „White Wooden Cross“, možda i najbolja pjesma na albumu, od vas zahtijeva da budete hrabri kao i Tweedy, koji će se zapitati što bi učinio kad bi ostao bez voljene bliske osobe, što je nešto o čemu svi izbjegavamo razmišljati, ali će to svoje razmišljanje majstorski pretvoriti u ultimativnu ekspresiju ljubavi, uz predivnu melodiju nastalu kombiniranjem gitara i klavira.

„Citizens“ je tiha himna ovoga albuma, u kojoj će kratkim refrenom, opetovanim ponavljanjem „White lies, white lies“ i pomalo zlokobnom atmosferom Wilco vrlo efektno poručiti što misle o Trumpovoj Americi. „We Were Lucky“ puna je žaljenja za prošlom ljubavi, što u Tweedyjevom glasu i riječima, što u Clineovoj gitari koja distorzirano plače, s bluzerskim solažama na umu. Ako vas rastuži, „Love Is Everywhere (Beware)“ je odmah tu da vas oraspoloži, sa svojom univerzalnom i optimističnom porukom i vedrim gitarskim riffom koji ju nosi, ovoga puta netipično jednostavna za Wilco svemir.

Iako izmjenjivanje pomalo depresivnih i gotovo vedrih, tužnijih i optimističnijih momenata na albumu već sugerira gdje će Tweedy pronaći svoju utjehu i svoju „odu radosti“ ipak je eksplicitnu poruku sačuvao gotovo za sam kraj: „Are we all in love just because? / No, I think it’s poetry and magic/ Something too big to have a name/ And when you get it right, it’s still tragic/ And when you die, who’s to blame?“, istodobno se pitajući i odgovarajući sam sebi u himničnoj „Hold Me Anyway“. Da, život je često sranje i redovito završava, ali u međuvremenu imamo mnogo ljubavi za ponuditi i primiti, kaže vječni sanjar i romantik koji uvijek čuči negdje u Tweedyju. Ako to nije dovoljno, „You’ve got family out there“, ponovno utješno će ponavljati u uspavanci „An Empty Corner“, te gotovo savršeno zatvoriti album tim riječima, uz nježnu akustičnu gitaru i predivnu klavirsku melodiju.

Kao i uvijek kad su Wilco u pitanju, ovaj album od vas zahtijeva opetovana preslušavanja kako bi pohvatali sve instrumentalne i melodijske trikove koje donosi, kao i refleksivno i introspektivno raspoloženje kako bi pohvatali sve Tweedyjeve ideje i osjećaje, uvijek kompleksne, često dualne prirode. Samo novopridošlice se mogu tome začuditi ili iznenaditi, oni koji su uz Wilco već koje desetljeće ili više znaju da će nas Tweedy uvijek natjerati na razmišljanje i natjerati da prođemo kroz cijeli spektar ljudskog iskustva, od najbolnijih do najljepših trenutaka.

„Ode To Joy“ je s te strane možda i najsličniji mojoj percepciji Tweedyja – iz intervjua znamo da je osjetljiv čovjek koji često pati od napada panike i depresije, te da se bori s ovisnošću o tabletama, no s druge strane, ako ste ga gledali na Jarunu 2016. ili možda na nekom drugom nastupu, ne znam, meni se, dok je nastupao, činio kao najsretniji čovjek na svijetu. Zapravo, samo je čovjek koji, kao i svi mi, traži ekspresiju i traži sreću, a ostatak benda je uvijek tu da s njim krene u novu avanturu. “Ode To Joy“ još je jedna takva nova avantura u prebogatoj karijeri Wilca, i kao takav i više nego dobrodošao.