Rani radovi velikog jazz ekscentrika

Slavni klavirist i skladatelj, glazbeni ekscentrik, Thelonious Monk je jedan od najosebujnijih jazzista. Bio je beskompromisan u kreiranju vlastitih glazbenih pravila. Zbog drukčije tehnike sviranja mnogi su smatrali da nije osobit klavirist, a zbog zamisli koje su bile daleko ispred vremena u kojem ih je ostvarivao mnogi su držali da je umobolan. Sudionik stvaranja bebopa Monk je i unutar tog miljea bio svijet za sebe, drukčiji i neponovljiv.

Na tri kompakt diska, objavljena u luksuzno opremljenoj kutiji, objedinjene su sve sačuvane snimke (neke su alternativne verzije tijekom godina izgubljene) što ih je Monk kao vođa sastava, kolider ili član sastava drugih slavnih jazzista objavio za tvrtku Prestige u ranom razdoblju karijere u kojem je formirao svoj prepoznatljiv glazbeni jezik.

Radi se o relativno malom broju, ali značajnih izvedbi, njih tridesetitri, uključujući i nekoliko alternativnih verzija. Puno više albuma, od kojih i svoje najznačajnije, objavio je u drugoj polovici pedesetih za tvrtku Riverside, te u šezdesetima za Columbiju.

Izdanje započinje s četiri izvedbe standarada iz 1944. godine. Originalno su objavljene na danas raritenom albumu “Bean And The Boys” tenor saksofonista Colemana Hawkinsa. Uz Monka, kojem je to bilo prvo studijsko snimanje, u ritam sekciji su svirali kontrabasist Edward “Bass” Robinson i bubnjar Denzil Best. Iako nisu objavljene za Prestige nego za danas nepoznatu tvrtku Joe Davis, poslije su se s njima našle pod istim krovom za tvrtku Fantasy.

Radi se o snimkama slabije tonske kvalitete, ali značajnima za Monkovo najranije razdoblje karijere. Naime, uz Hawkinsa, eksponiran je kao solist koji je već tada pokazivao sklonost prema istraživanju, novom pristupu improvizaciji i prepoznatljivom zvuku. Veći dio zauzimaju snimke što ih je ostvario u prvoj polovici pedesetih i objavio na vlastitim albumima: “Thelonious Monk” i “Monk”, zajedno s tenor saksofonistom Sonnyjem Rollinsom: “Thelonious Monk/Sonny Rollins”, te na Rollinsovom albumu “Moving Out” i albumima Milesa Davisa: “Bags’ Groove” i “Miles Davis And The Modern Jazz Giants”.

Tek u izvedbi standarda “Just A Gigolo” svira solo. To je ujedno prva solo izvedba suvremenog jazza na klaviru. U svim je drugim izvedbama, uz spomenute, ostvario suradnje s vodećim jazzistima toga doba: trubačem Rayom Copelandom, rogistom Juliusom Watkinsom, tenor saksofonistom Frankom Fosterom, vibrafonistom Miltom Jacksonom, kontrabasistima Garyjem Mappom, Curlyjem Russellom, Tommyjem Potterom i Percyjem Heathom, te bubnjarima Artom Blakeyem, Williem Jonesom, Arthurom Taylorom, Kennyjem Clarkeom i Maxom Roachom.

Osim kao klavirist potpuno novog pristupa Monk je ovim snimcima predstavljen i kao skladatelj jedinstvena rukopisa čija su brojna djela nastala već u tom ranom razdoblju postala jazz standardima. Začuđuje koliko je jazz hitova trajne vrijednosti uspio skladati i svojim izvedbama proslaviti u samo nešto više od dvije godine koje pokriva ovo izdanje, iako tada nije bio prihvaćen od velikog dijela publike, ali i samih glazbenika kojima je njegov pristup bio kompliciran i nerazumljiv.

Neki od njih na obaveznom su repertoaru svakog jazzista, a nakon njegove smrti, 1982., sviraju sastavi koji su svoje djelovanje posvetili izvedbama njegove glazbe. U njima sviraju njegovi nekadašnji suradnici, ali i drugi glazbenici na koje je snažno utjecao. Primjerice, bubnjar Ben Riley koji je s Monkom svirao tijekom šezdesetih upravo je sa svojim Ben Riley’s Monk Legacy Septetom objavio album “Memories Of T” (Concord) na kojem izvodi neke od najpoznatijih Monkovih skladbi.

Neke od njih, nastale upravo u ranom razdoblju, od 1952. do 1954., po prvi su put objavljene na albumima za Prestige i zastupljene su na ovoj kompilaciji: “Bye-Ya“, “Monk’s Dream“, “Little Rootie Tootie“, “Bemsha Swing“, “Reflections“, “Trinkle, Tinkle“, “Think Of One“, “Let’s Call This“, “Friday The 13th“, “We See“, “Locomotive“, “Hackensuck“, “Nutty“, “Work“, “Blue Monk” i “Swing“.

Zajedno sa skladbama koje su nastale kasnije ostvario je iznimno bogat repertoar, a budući da je svaku novu izvedbu ostvarivao na drukčiji način, često ih izvodio bez straha da će doći do zasićenja. Glazba je to koja se u svoj punoj snazi pred slušateljem razotkriva kroz višestruko preslušavanje, koja uvijek iznenađuje novim detaljima, skrivenim porukama, nestašlucima i osebujnim rješenjima.

Zato ova glazba, nastala prije više od pola stoljeća, i danas djeluje svježe, zanimljivo i izazovno.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 11. ožujka 2007.)