Zacijelo najbolja koleda u povijesti

Čuveni, gotovo legendarni susret Modern Jazz Giantsa s Milesom Davisom iz 1954. danas je najpoznatiji jednostavno kao “Bags’ Groove”. Upravo je, naime, antologijska skladba genijalnog Milta Jacksona ostala zaštitnim znakom ovog fascinantnog sessiona, i to s razlogom.

No, upravo se zbog nje najčešće potpuno zaboravlja kako je tog Badnjaka
svirke bilo ne samo ujutro, kada je all-star ekipa snimila svoj klasik,
nego i popodne, kada su nastale skladbe pred vama.

S vremenom se tako sudbina svirke Davisa i Jazz Giantsa pokazuje sasvim oprečnom njezinoj nadahnutosti i uspjelosti, s obzirom da i danas čvrsto drži mjesto među najeksploatiranijom, ali i najrazasutijom glazbom žanra: vjerovali ili ne, još uvijek nije moguće naći kompletne jutarnje i popodnevne snimke ove supergrupe okupljene u jedinstvenom, tematskom izdanju. Kako je moguće da se takva stvar dogodi u jazzu, kojeg inače karakterizira hiperinflacija ‘totalnih’, sumarnih i kolekcionarskih izdanja, ostaje u potpunosti nejasno.

Da stvar bude bolja, nepravdama tu nije kraj: ovaj doslovno historijski summit majstora – bolje rečeno, hard-bopovski ‘sastanak na vrhu’ jazzera u naponu snaga – (p)ostao je, umjesto po sjajnoj glazbi, najpoznatiji po sasvim senzacionalistički napuhanoj razmirici između Milesa i Theloniousa Monka.

Priča je kroz godine narasla od početnog (istinitog) Davisovog inzistiranja da Monk ne prati njegov solo u “Bags’ Groove”, do ni manje ni više negoli čitave barske tuče. Naravno da nikakvog okršaja nije bilo; ako ni zbog čega drugog, onda već i stoga što bi, po riječima obaju aktera, ishod bio odveć izvjestan: “Da sam ga i taknuo, on bi me, onako medvjeđe građen i za glavu viši od mene, sigurno smlavio”, priznao je neočekivano otvoreno Davis kasnije.

Kad se, međutim, odstrane sve te jeftine i poluromantične trice i kučine, što ostaje? Bez imalo pretjerivanja – jedan od dva ili tri najbolja ostvarenja hard-bopa pedesetih godina!

U posve kvalitativno ujednačenim (čitaj: izvrsnim!) skladbama, gdje je doslovno teško reći prednjači li Jackson sa svojim celestijalno prozračnim vibrafonskim glasom (“The Man I Love“), ili pak Monk sa svojim redukcionističkim klavirskim solo-rebusima (“Bemsha Swing“), Davis ostaje tek nominalno prvim solistom. Eto najveće preporuke za ionako tetraedarski čvrst sastav, čija najveća vrlina nipošto nije tek ukupan zbir jazz-imena. Ovaj album je mnogo, mnogo više – riječ je o istinski eponimnom ostvarenju koje uočljivo anticipira lavinu post-bopa, kojeg gotovo u cijelosti provlači u naoko nenametljivom hard-bop ruhu.

No, zahvati i progresije unutar primarno hard-bop tekstura toliki su da je sasvim jasno kako će vrlo skoro Davis krenuti korak dalje; stoga je i više nego znakovito uvrštavanje Monkova klasika “‘Round Midnight” kao svojevrsnog bonusa, upravo u izvedbi prvog klasičnog Milesova kvinteta iz 1956., koji jasno pokazuje svu isprepletenost ovog sessiona i sljedeće Davisove kreativne etape.

Ipak, bilo bi poprilično pogrešno svesti ovaj album na tek još jedan korak prema novoj fazi Davisova rada iz pedesetih. On je, doima se, nenametljivi burevjesnik onoga što tek ima doći. Vaš se novinar ne bi kladio da u začudnim zahvatima Jacksonovih sola na ovim snimkama nije ostao bar poneki virus koji će se učahuriti u Ericu Dolphyu i dekadu kasnije razbuktati njegov genij na albumima poput “Far Cry” ili “Out There” – a možda čak, ne možemo se zakleti, utjecaj ovog diska seže i do epohalnog “Out To Lunch”?

Uostalom, provjerite sami dok budete slušali ovu esencijalnu koledu bez premca. Ako je ovako bilo za Badnjak, kakav li je tek Jazz Giantsima bio Božić te pedeset i četvrte?

Postava: Miles Davis – truba, Milt Jackson – vibrafon, Thelonious Monk – klavir, Percy Heath – bas, Kenny Clarke – bubnjevi
Postava na “‘Round Midnight”: Miles Davis – truba, John Coltrane – tenor sax, Red Garland – klavir, Pauk Chambers – bas, Philly Joe Jones – bubnjevi