Izdržljivi pijanistički porculan

Nijedan od uvaženih jazz časopisa nije vjerojatno nikada dodjeljivao titulu ‘najproduktivnijeg pijanista petoljetke’ – ali kada bi se takav naslov ustanovio, vjerojatno bi se kao dvojica najozbiljnijih kandidata za razdoblje 1956-1961. nametnuli Thelonious Monk i Red Garland.

Obojica su u tom razdoblju iznjedrili veoma velik broj izuzetnih snimki: no dok su Monku one cementirale status jednog od najpriznatijih i najpoznatijih jazz-glazbenika uopće (moglo bi se reći, jednog od simbola žanra u cijelosti!), teksaški je pijanist još uvijek jedan od ‘najbolje skrivenih najvećih pijanista’ jazza.

Pritom nije pitanje zašto je Monk dosegao zasluženi status; već zašto Garland nije. Tihi gospodin iz Teksasa (1923.-1984.), nije, dakako, ni izbliza toliki inovator koliko rabijatni ‘doktor progresije’: no isto tako nije sporno ni da je Garland svojom tehnikom – prije svega pritajenom ali harmonijski masivnom pratnjom što je omogućavala obilje boja bez bacanja sjena na soliste – utjecao na čitavu armiju kolega glazbenika.

Usprkos tome, čini se kako bi prepoznavanje Garlanda od strane šire publike možda i posve izostalo da nije bilo njegova angažmana u prvom eponimnom kvintetu Milesa Davisa iz pedesetih godina.

Krivac za ovu priličnu nepravdu zacijelo je – gle paradoksa – silno profinjen, maksimalno nenametljiv stil i glas Garlandova klavira, koji je u pianissimu mogao ispričati čitave priče bez da naraste za četvrt decibela.

Bez globalno prepoznatljivih patenata kakve nose Corea ili Jarrett, nikada nije bio zvijezda – no, valjalo bi kazati da on tako nije ni poimao svoju ulogu. Nikad robusan, brz samo kada to zahtijeva skladba, ali krcat harmonijskim idejama koje zvuče kao najbolja tapiserija za bilo koju solističku šetnju: znao je to i Miles kada ga je pozvao u sastav.

Sve ove vrline vidljive su i u Garlandovom kratkoživućem kvintetu, za kojeg je teško reći da li je manje snimao ili koncertirao: tijekom 1957. godine veliki studijski sessioni iznjedrili su ukupno četiri albuma (dva pred vama, te “Soul Junction” i “High Pressure”) i svi zorno prikazuju da je Garland jedan od rijetkih pijanista što su do srži svladali estetiku hard-bopa: profinjenost i decentnost njegova maratonskog sola u “All Mornin’ Long“, golemog, 20-minutnog bluesa, nadmašuje i silan Coltraneov arpeggio-trud, ali i toplinu trubačkih proslova Donalda Byrda, koji svoje najbolje daje u odličnoj bebop – obradi Tadda Damerona “Our Delight“.

Album “Dig It!” započeo je nastajati nešto ranije, ali se i dovršio nešto kasnije (veljača 1958.) od “All Mornin’ Long”. Riječ je o ne bitno drukčijoj ploči, u kojoj je još jasniji golemi utjecaj Davisova poimanja hard-bopa.

Čelična Davisova čvrstina ovdje ipak izostaje, ali solidan joj je nadomjestak iznimna oštrina ‘mnogokutne’ Coltraneove svirke, koja stremi prema punoj ‘sheets-of-sound’ afirmaciji (odlično čitanje Parkerova legendarnog “Billie’s Bounce“).

Tu je i ‘uljez’ “Crazy Rythm” u izvedbi trija, gdje se jasno vidi kako Garlandu nekada možda i bolje leži podrška svega još dvojice – Arta Taylora i posve previđenog basista Georgea Joynera.

U triju se Garland oslobađa svoje svete dužnosti nosivog stupa i pokazuje dokle to sve skupa može ići kada je njegovih deset prstiju u pitanju. Pritom je spomenuti dvojac vrlo zahvalan – a Joyner bi lako mogao biti najveće iznenađenje većini slušatelja, obzirom da njegovi laserski bas – pasaži, što se nekad ozbiljno primiču staccatu, predstavljaju odličan začin u vrlo suptilnoj svirci sastava.

U ukupnom korpusu djela Davisova kvinteta i izvrsnih ploča Garlandova trija (“The Garland of Red”, primjerice) oba ova rada ne predstavljaju vrhunac hard-bopa. Nema tu velikih iznenađenja – ali ni bilo kakvih iole znatnijih slabosti.

Dojam je, zapravo, da su Garlandove ploče poput prokušanog engleskog porculana: možda nije previše avangardno i smjelo, ali izdržat će i pedeset godina ako treba. Ni to nije malo, a ako još tome dodate i Coltranea što upravo ulazi u top-formu, s nadahnutim Byrdom i Joynerom u ulozi ‘dark horsea’ – pametnomu zbilja dosta.

Postava: Red Garland – klavir, Donald Byrd – truba, John Coltrane – saksofoni, Art Taylor – bubnjevi, George Joyner – bas