Kako treba sastaviti kompilaciju?

Nemojte se začuditi ako kupite ovaj disk, donesete ga kući i shvatite da vam ga stric ima u LP-formatu: riječ je o reizdanju originalnog vinila iz 1972. godine, što je onomad nastao kao pokušaj da se popuni vakum nastao Rollinsovim potpunim glazbenim povlačenjem u periodu 1966.-1972.

Pritom se, doduše, ne bi moglo kazati da se radilo o velikom iznenađenju, obzirom da je kolos saksofona sličnu bravuru izveo i prije, doduše u bitno kraćem razdoblju, na prijelazu pedesetih u šezdesete.

Vremenska distanca od lijepih 35-i-sitno godina od izvornog izdanja svakako je dobar lakmus za glazbene, a posebno kompilacijske dosege. Iako ovakvi diskovi s punim pravom bude sumnjičavost glede adekvatnosti odabira – za što je dobar primjer žalosno jednoobrazna kompilacija Hadenovog “Quartet West“, koja se pokazuje gotovo tematskom, a lažno predstavlja kao posve reprezentativna – “Rollins” spada u one rijetke albume sabranih djela koji na mnogo toga ukazuju i pomažu stvoriti solidan pretpregled (dijela) ostavštine Sonnya Rollinsa.

Na disku se nalazi ukupno 13 skladbi što ih je Rollins snimio za Prestige u razdoblju 1951. – 1956. godine, bilo kao vođa sastava ili tek član benda. Jasno je, dakle, da Rollinsova glazbena uloga nije bila osnovni kriterij pri odabiru glazbe za ovo izdanje, već prije imena s kojima je ta ista glazba snimljena. A ona su, kao i glazbeni rezultati, sasvim impresivna.

Teško se, naime, prisjetiti koja je jazz-kompilacija u posljednje vrijeme imala tako dobro otvaranje kao “Rollins”, pa još i s ovakvom postavom! Fenomenalni “St. Thomas” iz 1956. (kojeg će se ljubitelji domaće glazbe možda prisjetiti po izvrsnoj izvedbi Georgea Makinta i “Cubisma” s njihova presudnog albuma “Viva la Habana”) te još intrigantniji “Strode Rode” s Maxom Roachem na bubnjevima i Tommyem Flanaganom za klavirom, nakon kojih slijedi prelijepa “The Way You Look Tonight” – istinski zgoditak, ne samo zbog toga što je Rollins ovdje zabilježen na jednom od svojih solističkih maksimuma, već i zbog toga što je riječ o jedinoj njegovoj snimci s kvartetom Theloniousa Monka.

Kada se na ovu skladbu međutim nadoveže i tako (istinski) ‘kolosalna’ snimka kao što je “Tenor Madness” s Coltraneom, Chambersom, Joeom Jonesom i Garlandom – postaje neupitno da je posao obavljen izvrsno, a da slušatelj već lagano cupka u kotlu iskrenosti i energije što su ga zakuhavali Rollinsovi sastavi tog vremena, s tako karakterističnim tonom njegova tenor saksofona.

Lik koji uz Rollinsa najviše obilježava ovaj složenac radova ipak je Max Roach, obzirom da se u raznim kombinacijama pojavljuje u čak pet skladbi – veoma zanimljivom, za nijansu apstraktnijem hard-bopu “Paradox“, te s kvintetom koji je snimio odličan album “Plus Four” iz 1956.

Još kad se ubroji da su na disk uvrštene i tri skladbe s Rollinsova debija kao vođe (Sonny Rollins Quartet, s Artom Blakeyem, Kennyem Drewom i Percyem Heathom, iz 1951.) i jedina prigoda u kojoj se Sonny sastao s Modern Jazz Quartetom i to kao vođa sastava – pri čemu je ovdje uvrštena i možda najbolja autorska skladba s istoimene ploče, energetski ‘prepunjena’ “No Moe” – kristalno je jasno kako ovaj disk ispunjava temeljnu zadaću svih kompilacija: ne samo ponuditi pregled djela nekog autora, već i pobuditi istinski interes za cjelokupan rad kod manje upućenih slušatelja.

Taj efekt, čini se, ne bi nikako smio izostati, obzirom da je zbroj glazbe izvrstan, a glazbeno razdoblje pokriva tek jedanaestinu Rollinsova trajanja na sceni – što je ujedno i jedini osjetniji minus kojeg u čitavoj priči možemo pronaći.