Nedostaje čak i uobičajeni repertoar, a kamoli nešto više…

    879

    Thelonious Monk

    The Very Best of Jazz

    Datum izdanja: 06.01.2009.

    Izdavač: Concord / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Blue Monk
    2. Bemsha Swing
    3. Just A Gigolo
    4. These Foolish Things
    5. Monk’s Dream
    6. April In Paris
    7. ‘Round Midnight
    8. All Alone
    9. Rythm-A-Ning
    10. Straight
    11. No Chaser
    1. Monk’s Mood (False Start)
    2. Monk’s Mood
    3. Trinkle, Trinkle
    4. I Got It Bad & It Ain’t Good
    5. Caravan
    6. Brilliant Corners
    7. Locomotive
    8. Smoke Gets In Your Eyes
    9. Let’s Call This
    10. Work

    Ukoliko želimo biti pošteni do kraja, morali bismo konstatirati kako je globalna tektonika u posljednje vrijeme ponešto izmijenjena kada je riječ o kolekcijama skladbi Theloniousa Monka. Titulu najbolje kolekcije Monkovih kompozicija, naime, odnedavno može nositi samo jedna kompilacija: ona koja to nije – a u režiji jedne od najvećih ikona free-jazza.

    Alexander von Schlippenbach, naime, još je 2005. lansirao vrhunski trostruki CD-set “Monk’s Casino”, na kojem je u formi trija interpretirao doslovno kompletno autorsko djelo pijanističkog genija. Okupivši svih 57 Monkovih originala u izvedbi istog sastava na jednom mjestu i poklonivši jednaku pažnju kako najpoznatijim standardima, tako i potpuno anonimnim brojevima (poput stanovite “Consecutive Seconds”), Schlippenbach je ostvario uistinu eponiman pothvat čiju će važnost za jazz-historiografiju, po svemu sudeći, biti teško precijeniti.

    Riječ je, doslovno, o prvoj potpunoj i cjelovitoj kodifikaciji Monkova autorskog rada u izvedbi briljantnog glazbenog senzibiliteta, što je ideja jednostavna koliko i važna; u perspektivi nailazećeg vremena moglo bi se lako pokazati kako je riječ o projektu koji za jazz-nasljeđe ima značaj ravan onome što ga je u korpusu pravne kulture imala epohalna bizantska sistematika rimskoga prava – a ako se nekome usporedba čini pretjeranom, samo valja razmisliti o tome kako se u “Monk’s Casinu” zapravo radi o tome da jednog pijanističkog velikana izvodi drugi, tvoreći time kvantnu premosnicu od avangarde do avangarde.

    Jer, Monk je neupitno najveća ikona ‘prve avangarde’ jazza, dok Schlippenbach njegove skladbe interpretira u vlastitoj improvizaciji, dajući svim skladbama krajnje suvremeni pečat. Zašto se svega toga nitko ranije nije sjetio, pravo je pitanje za kriptopovjesničare.

    Muziku podržava

    Jedina mana Schlippenbachove eureke (ako se to manom uopće može nazvati) činjenica je da on ni u jednom trenutku ne pristaje na puku reprodukciju, već vrlo kompleksno improvizira oko Monkovih ključnih zamisli – zbog čega za slušatelja koji se tek spustio na planet T-Monk čitava stvar može predstavljati krajnji izazov.

    Stoga, iako spram sistematično izvedenih šezdesetak skladbi u izvedbi njemačkog barda ni jedna druga kompilacija nema mnogo šanse, neku uporabnu vrijednost za početak može imati i takav poluproizvod kao što je “The Very Best of Jazz“. Doseg ukupno 20 skladbi (od čega 7 standarda) tek je malo više od ničega, premalo čak i za minimalno suvislu skicu geneze Monkove tihe, ali neumitne prekretnice – kao da vam netko sačuva jednu mrvicu s Lukijanove gozbe glazbene inventivnosti.

    Istina, ova dva diska sadrži nešto od antologijskih trenutaka Monkova ingeniozna nadahnuća, poput “Bemsha Swing“, “Rythm-A-Ning” ili “Trinkle, Trinkle” u izvedbi ključnih Monkovih postava (s Maxom Roachem i Garryem Mappom, odnosno Wilburom Wareom i Shadowom Wilsonom), no riječ je o materijalu kojeg bi se ionako našlo na apsolutno svakoj kompilaciji; s druge strane, kada i među standardima ima takvih nedostataka kao što je izostanak, primjerice, “Little Rootie Tootie” – jasno je da je uvrštavanje rjeđih bisera poput izvedbi s Coltraneom, Milesom Davisom, ili orkestralnih varijanti Monkovih kompozicija (“At Town Hall“), puka sanjâ.

    Dapače, završetak drugog diska posvećen je snimkama što ih je Monk ostvario za etiketu Prestige – pri čemu uvrštenje “Work” i “Smoke Gets In Your Eyes” nije sasvim jasno (a nedostaje, primjerice, izvrsni “Hackensack”). Stoga se cijela koncepcija ukazuje već viđenom, predvidljivom, ali i krnjom. S druge strane, sve ono što je ispod prstiju introvertnog enigmatičara bopa izniknulo toliko je dalekosežno i važno da se gotovo ništa ne bi niti smjelo zaobići; “Schlippenbach Plays Monk” svojom potpunošću želi ukazati upravo na to.

    U poplavi više ili manje neuzbudljivih ‘best of’ izdanja, što ih ne možemo okarakterizirati niti jasno koncipiranima, ovakvi minimalni zahvati uistinu ne predstavljaju ništa novo, pa dakle ni zanimljivo.

    Može se zaključiti kako bi ovo “The Very Best of Jazz” eventualno mogao biti namijenjeno tek glazbenim snobovima (usputnim slušačima kojima je važno nad čašom skupog vina reći ‘da su si danas malo poslušali Monka’) ili potpunim početnicima. Potonji će na ovim diskovima naći nepatvoreno blago – ali to daleko više govori o fascinantnosti Monkove glazbe, u kojoj će i ćorava kokoš nabosti dijamantno zrno bez većih problema, negoli o eventualnom iznimnom izboru priređivača kompilacije. Stvar je, zapravo, upravo suprotna.

    Muziku podržava