Raja hoće veselo!

    1387

    Wynton Marsalis & Eric Clapton

    Wynton Marsalis and Eric Clapton Play the Blues - Live From The Lincoln Center

    Live

    Datum izdanja: 13.09.2011.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Blues

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ice Cream
    2. Forty Four
    3. Joe Turner’s Blues
    4. The Last Time
    5. Careless Love
    6. Kidman Blues
    7. Layla
    8. Joliet Bound
    9. Just a Closer Walk With Thee
    10. Corrine, Corrina

    Riječ blues nikad nije označavala neko veselje. Uvijek je to bio kodni naziv za razne stupnjeve melankolije, fjake, depresije, tuge, intimnih ispovijedi.

    A onda, dva priznata muzičara, jazzer Wynton Marsalis i blueser (katkad i rocker) Eric Clapton
    zasviraju sa jazz bendom blues standarde, od kojih najbolje zvuče oni
    koji su odsvirani veselo, prpošno i energično. Još im je u goste došao
    Taj Mahal, pa eto gitarističkog vatrometa!Ovaj album skraćena je snimka s tri koncerta koja su održana u dvorani Lincoln Center u New Yorku. Deset pjesama razvučenih na 70 minuta sugeriralo bi da se na solažama nije štedjelo, no često se u tih 70 minuta može čuti zarazna zaigranost cijelog benda. I tko onda ima srca tako nešto prekinuti gledanjem na sat?

    “Ova suradnja za mene je čista radost zbog Ericove posvećenosti muzici. Nismo se zamarali detaljima ili tričarijama. Treba mnogo hrabrosti doći u New York i naučiti 12 novih aranžmana u tri dana, predvoditi bend s kojim nikad nisi svirao nikakvu muziku koju inače sviraš, odsvirati tri koncerta, i otpjevati sav materijal. Eric je to učinio besprijekorno, i nakon svega mi je rekao: “Radije bih svirao ritam gitaru, nego solirao.” Evo, to je ono što volim i poštujem kod njega”, riječi su Wyntona Marsalisa citirane na omotu albuma. One objašnjavaju nastanak ploče.

    Muziku podržava

    Ploča Marsalisa i Claptona nudi zabavu i to dobru zabavu, bez velikih pretenzija. Muzičari u pratećem bendu jako se dobro zabavljaju svirajući nešto što znaju iznutra prema van i pritom uglavnom zvuče inspirirano. Paradoksalno, iz te cjeline neugodno strši Claptonova “Layla“, koja je, nakon divlje verzije na istoimenoj ploči grupe Derek and The Dominos i umjereno brze akustične snimke s albuma “Unplugged”, ubačena u još nižu brzinu (možda se Claptonu sve manje da trčati za ženama? Tko će ga znati…).

    Unatoč tome što mu možda to i nije bila prvotna namjera, sa svim svojim veseljem, neopterećenošću i odsustvom ikakve ambicije, ovaj CD može funkcionirati kao jako dobra božićna glazbena pozadina, nakon što se iscrpe svi očiti favoriti na tom planu, ali i kao osvježavajući album za sve one koji se žele opustiti, ali ne da baš mozak stave na pašu.

    Muziku podržava