Kvazi-punk bend službeno postao kvazi-garage rock bend

Nakon Billy Joeovog ‘puknuća’ na nedavnom festivalu Green Day turneja je otkazana, a datumi iz 2013. za sada samo odgođeni.

Ali za bilo kojeg muzičkog fana nema bolje utjehe za otkazani koncert od novog albuma. Srećom, taj ekscesić dogodio se u najbolje vrijeme – unutar kreativnog perioda gdje bacaju albume svaka dva mjeseca. Eto i drugog – “!Dos!“.Inače, taman nakon izlaska prvog dijela, potvrđeno je da je gitarist Jason White postao i službeni član benda. Pripravnički staž trajao mu je ‘sitnih’ 13 godina. No dobro, nagradili su ga njegovom njuškom na coveru dodatnog izdanja koje će pratiti trilogiju albuma – nadolazećeg “!Quatro!” dokumentarca o snimanju prethodna tri – na kojima su ipak originalni Green Dayovci.Isti ti originalni Green Dayovci pred nekoliko godina su se malo zasitili svjetla pozornice i pristupačnog zvuka pa su složili garage rock bend Foxboro Hot Tubs. Za nekoga tko se želi i službeno malo maknuti od svoje prošlosti bio je to odličan potez, jer su sada, s malim vremenskim odmakom, i pjesme tog benda postale prihvatljive za Green Day. Barem se to odnosi na hitoidnu “Fuck Time” koju su prije dvije godine svirali kao Foxboro Hot Tubes. Ovdje su njome konkretno započeli album i potvrdili najave da je prljaviji od ostalih i da je to pravi garage rock.

Za većinu se definitivno to može reći – “Makeout Party” ili “Ashley” ili pak “Baby Eyes” za koju se može smisliti paradoksalni opis – uredni garage rock. Barem zvukom…

“Wow! That’s Loud” i melodična “Lazy Bones” imaju onaj poznati energični štih, a pjesma za koju u svakoj sekundi možete pogoditi da je singl pitka je i totalno djetinje zaigrana i bezopasna “Stray Heart“. To su najočitiji primjeri povezanosti ovog i starog dijela Green Day karijere. Nekako mi se čini da na ovom albumu toga ima čak i više nego na “Jedinici“.

Posebno veseli disonantnost na “Lady Cobra” koju su posvetili ženskoj iz benda Mystic Knights of the Cobra s čijim repanjem su snimili mračnu surf pjesmicu “Nightlife“. Nažalost, više me podsjeća na loš remiks pjesme neke od trenutnih ženskih muzičkih proizvoda. A kad smo već kod posvećivanja pjesama, nije teško pogoditi za koju palu blues-rock junakinju je pjesma “Amy“.

Ne znam uopće smiju li se uspoređivati ova tri albuma, jer bi kao trilogija trebali tvoriti neku zajedničku sliku i ideju. Definitivno su najusporediviji od svih njihovih izdanja, a budući da je “Dvojka” zanimljivija od “Jedinice“, možda nije bezobrazno od “Trojke” tražiti da preuzme mjesto najbolje. Saznat ćemo za kojih mjesec dana.