Znao sam odmah – zaljubit ću se

    2440

    Deftones

    Koi No Yokan

    Datum izdanja: 12.11.2012.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Alternative, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Swerve City
    2. Romantic Dreams
    3. Leathers
    4. Poltergeist
    5. Entombed
    6. Graphic Nature
    7. Tempest
    8. Gauze
    9. Rosemary
    10. Goon Squad
    11. What Happened to You?

    Kako godine prolaze a svijet postaje ‘moderniji’, ostaje sve manje i manje stvari kojima se iskreno veselite. Sve manje stvari koje vas sprečavaju da psujete budilicu ujutro, sve manje naslova i tema koje vas vesele.

    Sve se pretvara u redoviti pogon i izbjegavanje pizdarija koje vam
    mediji propagiraju kao životno bitne. A onda opet – postoji tih
    nekoliko… nečega. Nešto što vam nenadano razvuče osmijeh na lice,
    nešto u što vjerujete i znate da će teško zakazati…Bilo je i kod njih svega, uspona, padova i tragedija, ali zadnjih nekoliko godina moj muzički svijet zlatom su optočili – Deftones. “Diamond Eyes” bio je prvi album koji su napravili bez unesrećenog basista, i unatoč kasnijim priznanjima da su se čudno osjećali radeći ga, meni je album bio čudo! Taman onakav kakav sam očekivao od zrelijih Deftonesa koji su nadrasli depresiju i mrak s genijalnog “White Pony” ili nedorečenost na albumima tijekom zadnjih deset godina.

    I onda, s najavama da izlazi novi album, bilo je jasno – složit će nešto još bolje! Stari romantik Chino Moreno uvijek se držao svog egzotičnog načina da ‘napušenim’ riječima opiše ljubav i seks, pa je japanski izraz “Koi No Yokan” sjeo kao budali šamar – osjećaj koji imate kada sretnete neku osobu i jednostavno znate da ćete se u nju i zaljubiti. Znao sam i ja da će mi čak i samo tri-četiri stvarčice biti dovoljne da Deftonesi zadrže svoju ulogu u mojoj diskografiji.

    Već su singlovi “Leathers” i “Tempest” bili dovoljni za to. Dinamičan i melodičan refren “Shedding your skin, showing your texture / Time to let everything inside show / You’re cutting all ties now and forever / Time to let everything outside you” na ovoj prvoj vrtio se neprestano, a groove, ritam, riff i gušt koji se osjeti na svakom od njih i na svakoj noti “Tempest” čini jednom od jačih stvari njihove karijere. Šest minuta čiste Deftones perverzije…

    Muziku podržava

    Kad se Chino malo vrati u svoje omiljeni The Cure ili Depeche Mode i zaore po onom dream-pop (zbilja simpatičan naziv kakvim su ih negdje opisali) dijelu Deftonesa, dogodi se “Entombed“. Predivna plovna baladica, ranjiva i melodična na tragu najboljih trenutaka s njegovog albuma “Team Sleep”.

    Na toj stvari čuje se i ono o čemu su trubili u najavama – Chino se primio gitare i odlučio češće raditi društvo Stefu. Stefu – bradatom ljubitelju Meshuggah i sličnih bendova koji već desetljećima pokazuje da takav stilski jaz često izrodi nešto odlično. On je vjerojatno zaslužan za one čvršće i grublje stvari (“Poltergeist” ili “Goon Squad“), a pored njih pokazuje tu neobjašnjivo uspješnu kombinaciju. Čak i kad zapne s riffom (“Graphic Nature“) poznati groover Abe iščupa stvar, ili kad sedmožičanom gitarom dobije dubinu na “Rosemary“, a Chino pokaže da unatoč svom neškolovanom i nesavršenom vokalu može ispasti zahvalan pjevač i stvoriti nježnu i ‘papčinsku’ pjesmu. Srećom, i ja sam papčina…

    Papčina koja je jedna od mnogih zapela u inovativnom svijetu Deftonesa. Benda kojeg općenito stavljamo u rock i metal svijet, ali i benda koji razarajući zvuk prikazuje tako nježno. Nikada ni nisu bili ni pokušavali biti dijelom tadašnjeg nu-metal svijeta. Jednostavno su se tamo našli i kroz godine pokazali da zbilja jesu nešto više i da su iz jednostavnog razloga sve to i preživjeli.

    Već i hvalospjev kojim sam započeo ovaj tekst vjerojatno je većini bio dovoljan da prestane čitati opis nečega što se riječima ne bi trebalo opisivati – muziku. Ionako sam bio prilično siguran da će ovo biti moj “Koi No Yokan”.

    Muziku podržava