Priznanje velikom (zaboravljenom) glazbeniku

Ike Quebec neporecivo je jedan od najboljih jazz glazbenika svoga vremena. Isto tako, nevjerojatna je činjenica koliko zapravo malo znamo o tom glazbeniku.

Iako mu je prvi instrument bio glasovir, u svojim ranim dvadesetima počinje svirati tenor saksofon te ubrzo postaje cijenjeni saksofonist.

Četrdesetih godina dvadesetog stoljeća započinje karijeru studijskog glazbenika za izdavačku kuću Blue Note. Snimao je i nastupao s mnogo poznatih glazbenika kao što su: Barons of Rhythm, Ella Fitzgerald, Benny Carter, Cab Calloway i drugi. Za matičnu kuću radio je kao glazbenik aranžer ili kao skaut za pronalaženje mladih talentiranih glazbenika.

Pedesetih godina Quebec se više posvetio live-nastupima da bi tek 1959. nastavio sa studijskim radom. Direktor Blue Notea, Alfred Lion s velikim je zanimanjem pratio Quebecovo stvaralaštvo, međutim, nije bio siguran dijeli li i publika isto zanimanje i oduševljenje nakon desetljeća Quebecovog izbivanja sa scene.

Ipak, od sredine do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, Blue Note je objavio nekoliko Quebecovih singl-ploča namijenjenih tržištu džuboksa što je naišlo na pozitivan odjek javnosti. Ubrzo nakon toga objavljeno je i reizdanje pod naslovom “The Complete Blue Note 45 Sessions”.

Nekoliko snimki s početka 60-ih zaslužuje posebnu pažnju: “The Art of Ike Quebec”, “Heavy Soul” i “It Might As Well Be Spring”. Sve su snimke snimljenje i objavljene 1961. godine. Njegovo remek-djelo “Blue and Sentimental”, također za Blue Note, objavljeno 1961. godine, objedinjuje balade u kojima se kao kvalitete nameću nesputanost glazbene misli i tempo koji je uvijek prilagođen ponešto ‘težem’ koloritu instrumentalnog zvuka.

Već nakon prvog slušanja shvatio sam da je album “Bossa Nova Soul Samba” Ikea Quebeca vrlo osoban i emotivan, ne samo zbog evokativno-melankolične glazbe već i zbog činjenice da se radi o Quebecovom posljednjem albumu.

Snimljen je u listopadu 1962. godine, samo četiri mjeseca prije Quebecove smrti od raka pluća. Zadivljuje lakoća i emocija interpretiranja skladbi iako je i sam Quebec morao osjećati da mu se bliži kraj.

1962. bila je godina bossa nove. Gotovo svi jazzeri radili su na bossa nova albumima. Među njima je bio i Stan Getz (tenor saksofonist), jedan od začetnika novog pravca čije su kvalitete usvojene upravo “Jazz Samba” albumom i bezvremenskom uspješnicom “Desafinado”. S obzirom da je Antonio Carlos Jobim (jedan od začetnika bossa nove) pisao kompozicije za većinu glazbenika, bossa nova je počela zvučati pomodno i jednolično.

Sam Quebec o tome govori: “Slušao sam glazbu koja se tada svirala i svidio mi se način na koji su neki jazz glazbenici pristupili bossa novi. Međutim, ja sam odlučio svirati s više tuge i nostalgije. Upravo je to razlog zašto ovaj album zvuči poput plesanja u noći. Mrmljali smo glasnije od onih koji su tada svirali bossa novu. Mi smo je učinili delikatnom i izražajnom”.

Quebec je, dakle odlučio napraviti zaokret od tadašnjeg mainsteama – albumom “Soul Samba” okrenuo se drugim, manje poznatim brazilskim kompozitorima. Skladbe “Blue Samba“, “Me ‘n’ You” napisao je sam Quebec te je aranžirao i dvije romantične kompozicije, “Goin’ Home” i “Liebestraum” u kojima se na vrlo senzibilan, intiman i nostalgičan način referira na simfoniju “Iz novog svijeta” (“New World Symphony”) Antonina Dvořáka i na dobro poznatu melodiju skladbe “Liebestraum” Franza Liszta.

Prvo izdanje albuma imalo je devet instumentalnih skladbi, dok reizdanje iz 1996. godine donosi tri skladbe (“Loie“, “Shu Shu“, “Favela“) kako u originalu tako i s ponešto izmijenjenim aranžmanima.

Osim Ikea Quebeca na tenor saksofonu, svoj glazbeni doprinos dali su Kenny Burrell na gitari (autor skladbe “Loie”), Willie Bobo na bubnjevima, Wendell Marshall na basu te Garvin Masseaux na tradicionalnom afričkom perkusionističkom instrumentu chekere. Album je 2007. godine remasterirao Rudy Van Gelder.