Poslastica za ljubitelje melodičnog blacka

Iako ih mnogi nazivaju samo blijedom kopijom Dimmu Borgira, Norvežani Old Man’s Child su, ako se mene pita, po pitanju melodičnog blacka napravili sve što se napraviti može i majstori su svoga zanata. Za razliku od dosta popularnih Borgirovaca koji često znaju pretjerati i pjesme jednostavno zagušiti klavijaturama, Galder – alfa i omega OMC-a – klavijature je uspio suptilno ukomponirati tako da nema Borgirovske dominacije jednog instrumenta nad drugima.

Nadalje, kada sam već krenula s usporedbama, Galderov mi vokal puno više odgovara od Shagrathovog i sviđa mi se način na koji je uspio ubaciti štih deatha i odmaknuti se od stereotipa tipičnog bm vokala.

Ono što mi se kod “Vermina” posebno sviđa je veoma očiti Slayerov utjecaj i povremeni thrasherski zvuk gitara. Bubnjevi su također odlični, no na nekim stvarima zvuče pomalo šuplje (kao na primjer, početak “War Of Fidelity“).

Kao pjesme koje su mi se posebno svidjele su “The Flames Of Deicit”, s veoma interesantnom gitarskom sekvencom negdje na polovici, “Enslaved” i “Condemned” koju krasi porpilično neobičan i zanimljiv uvod i “Twilight Damnation” sa svojim uvodom na akustičnoj gitari.

No cijeli je “Vermin” zapravo prepun catchy melodijica i mračne atmosfere, te su sve stvari na njemu u rangu veoma dobroga i slušljivoga.

Od 1995. kada je izdan “Born Of The Flickering”, njihov prvijenac, u OMC-u se malo toga promijenilo. “Vermin”, kao šesto po redu OMC-ovo izdanje sa sobom ne donosi gotovo nikakve novitete, no Galder je uspio pronaći čarobnu formulu dobroga zvuka koju jednostavno nema potrebe mijenjati.

“Vermin” nije nikakav novitet, ali je kvalitetan i dobro isproduciran album koji će biti uhu ugodan i starim fanovima ovoga benda, a i poklonicima melodičnog blacka koji još nisu otkrili ovaj bend (u slučaju da takvi uopće i postoje).

No, ljudima koji preferiraju black s lošijom produkcijom, gomilom blastbeatova i scream vokala, ovo bi se ostvarenje moglo učiniti vodnjikavim.