Ogledna karta Duran Durana i ’80-ih

Stavivši “Caught in a Life” u liniju, nisam znao što će me dočekati. Već nakon prvih nekoliko tonova glazba me odnijela u godine mog rođenja, u zlatne ’80.

Putovanje kroz vrijeme je trajalo tijekom cijelog albuma, svih trideset i šest minuta, a Donkeyboy su me prošetali repertoarom prvenstveno Duran Durana i A-ha, a potom i niza drugih bendova koji su vrhunac doživjeli u tom desetljeću prošlog stoljeća, poput The Smithsa, The Curea (prvenstveno izgledom), Spandau Balleta…

Nekako sam odmah dobio dojam da mi je jasno kako su mogli nastati romantičarski evergreeni u glazbenom i filmskom svijetu. “Dirty Dancing” je bio u modi, nedavno preminuli Patrick Swayze glavna faca na kojeg su padale sve mlade tete a i mame, a glazba je bila obogaćena nizom synth-melodija koje su lagano ulazile u uho.

Mnoge žene i danas žale za tim vremenom i tom glazbom jer je sve bilo nekako spokojnije, stiliziranije, rekao bih, to je bilo desetljeće s najvećim utjecajem ‘ženskaste’ glazbe, pa ne čudi toliki utjecaj ’80-ih. na današnju glazbu.

Kada sam se ‘probudio’, uvidio sam da su proteklih godina mnogi duboko zaglibili u te ’80., ali da mnogi i odlično plivaju kroz njih. Neki su okrenuli milijune s rockerskijim štihom poput The Killersa, neki su se rasplesali poput The Scissor Sistersa, neki su zamračili svoj zvuk poput Editorsa, dok norveški bend nije htio ništa takvog napraviti, oni su htjeli oživjeti ’80. na točno onaj način kako su im majke pričale. Tu su još uzeli ploče iz tog vremena i dobili smo novi dašak glazbe stare nekoliko desetljeća.

Sad, naizgled čisto kopiranje synth-ritmova bio bi totalni debakl, posebno što prvaci poput Duran Duran već desetljećima ne uspijevaju napraviti dobar album, ali Donkeyboy to ne smeta i bez opterećenja su složili niz pjesama pod imenom “Caught in a Life”.

Gledajući im druge suvremenike poput Keane ili Mike koji su također zaglibili duboko u istom desetljeću, Donkeyboy su ipak najbolje izrazili svu potrebnu emociju kroz svoju glazbu. Kada bi Keane malo više gledao što se novog događa oko njih u retro oživljavanju ‘stare’ glazbe, ne bi sada toliko loše koristili synthove kao što su to napravili na posljednjem albumu i ovogodišnjem EP-u. Usporedbe s Mikom su ipak u nešto blažem obliku jer se podosta razlikuju, ali i ovaj simpatični dječarac bi mogao podosta naučiti o feminiziranim vokalima od Donkeyboya.

“Caught in a Life” je velik kolač kojeg treba provaliti, a to se čini lakoćom. Voljeli ili ne voljeli ’80. kao glazbenu epohu, mora se priznati da je danas zbog nje mnogo ljepše u svijetu glazbe jer reciklažom tog zvuka dobili smo mnogo odličnih bendova koji lakoćom pune stadione (ili hipodrome kao The Killers prošle godine u Ljubljani).

Donkeyboy su u cijeloj toj priči pronašli dio svog kolača i nadaju se da će ga sada pošteno naplatiti. Ako nastave ovako i malo nadodaju ‘muškosti’ u svoj izgled, ‘novi najbolji bend za cure’ mogao bi se odmah iskristalizirati. Ipak ne žive na tolikom sjeveru da su tek sad ’80. došle do njih po prvi put…