Povratak zova sirena

Engleski elektronički (transžanrovski bi bila bolja riječ) sastav New Order ulazi u četvrto desetljeće svoga postojanja albumom-produžetkom osam godina starog “Waiting For The Sirens’ Call“.

Iako je riječ o pjesmama koje su nastale u vremenu “Waiting For The Sirens’ Call“, to ne znači da “Lost Sirens” nije imao porođajne muke (naročito u domeni realizacije projekta), prije svega zbog zategnutih odnosa s bivšim basistom Peterom Hookom.

Unatoč mučnom nastajanju i tome što u naslovu nosi pridjev “Lost”, “Lost Sirens” ne zvuči nimalo izgubljeno ili izmučeno: to je pomalo staromodno i veteranski (ne u lošem smislu) napravljen album ljudi koji znaju koji je njihov domaći teren. U slučaju New Ordera riječ je o doista širokom prostoru, koji u konačnici, samo izdanje izgleda gotovo poput pitkog electro-indie-pop albuma na kojem su njihovi autori proveli dosta vremena podjednako komponirajući i zabavljajući se.

Ovi ‘otpaci’ ne zvuče kao otpaci niti kao čerečenje umjetničkog djela, ovih osam pjesama u 38 minuta, doduše ne bez teškoća, uspiju ispričati priču, a kvaliteta samih brojeva varira od solidne do vrlo dobre, s tim da se kraj događa prebrzo, pri čemu su najjači dijelovi albuma topao, pristupačan zvuk računalnih điđamiđa, zatim maksimalno iskorištavanje svakog grama nadahnuća te pametno kraćenje na mjestima gdje se nema što reći. Na albumu su rijetki dramatični ili mračni tonovi, što može neworderologe začuditi ako se zna u što se izrodila serija nesuglasica između Hooka i ostatka sastava.

Sportskim riječnikom rečeno, igra se na rutinu i iskustvo. Morris, Sumner, Hook (materijal je sniman dok je još bio član benda te je potpisan kao koautor) i Cunningham podjednako se oslanjaju na synthove i gitare, ne pokušavaju osvojiti ili šokirati svijet nego ga uljepšati i zabaviti. A i to, u moru megalomanskih pop-eskapada, treba cijeniti.