Bubnjar začudne elegancije i profinjenosti

U japanskoj ediciji Jazz Best Collection 1000 na CD-u je reizdan ovaj album što ga je bubnjar Chico Hamilton sa svojim sastavom snimio 1959.

Naslov sugerira predstavljanje tri segmenta njegova stvaralaštva, iako je ovaj svestrani umjetnik postigao važna ostvarenja u puno više njih. Naime, osim kao bubnjar, pjevač i vođa sastava, Hamilton se predstavlja i kao autor, ali i kreator osebujnog stila kojeg su kritičari nazivali progresivnim jazzom. No niti njegov stil nije moguće opisati jednom rečenicom. Obilježio ga je westcoast pristup i sklonost prema tada aktualnoj glazbi treće struje – spajanju jazza sa suvremenom ozbiljnom glazbom dvadesetog stoljeća. U tom segmentu posebno je važna postava bez pijanista, što je model koji je zadržao još iz suradnje s bariton saksofonistom Gerryem Mulliganom.

Osim toga, bubnjevima, kontrabasu, gitari i puhačkim glazbalima, pridodao je violončelo koje je rijetko svirano glazbalo u jazzu. Sve to utjecalo je na osebujan zvuk njegovih sastava, no u tome su veliku ulogu odigrali i glazbenici koje je uključivao u svoj sastav. Na snimanju ovog CD-a, uz njega jezgru sastava činili su alt saksofonist, bas klarinetist i flautist Eric Dolphy, gitarist Dennis Budimir, violončelist Nathan Gersham i kontrabasist Wyatt Ruther.

U izvedbama četiri od deset skladbi pridružuju im se alt saksofonist Paul Horn, tenor saksofonist Buddy Collette i bariton saksofonist Bill Green. U formaciji okteta s njima izvodi standarde “She’s Funny That Way”, “The Best Things in Life are Free”, “Where or When” i “I Don’t Know Why (I Just Do It)” u kojima se Hamilton predstavlja i kao pjevač. Posebice valja istaknuti briljantnog Dolphya kojem je ovaj sastav bio odskočna daska u elitno jazz društvo, a koji se na ovom albumu javlja i kao autor skladbe “Miss Movement“. Ostale su standardi ili Hamiltonova djela.

U izvedbama vlastitih skladbi “Trinkets“, “Happy Little Dance” i “No Speak No English, Man” Hamilton se predstavlja kao sjajan solo bubnjar. Bez obzira svira li palicama, meticama, dlanovima ili pedalom, bez obzira svira li solo ili pratnju, njegove su izvedbe očaravajuće, maštovite, elegantne, profinjene, razigrane.

Osim toga, kad svira uz sastav diskretan je, nenametljiv, bez potrebe za dokazivanjem i isticanjem, što je rijetka vrlina vođa sastava. Ovaj je album još jedna potvrda da Chico Hamilton zaslužuje veće priznanje u povijesti jazza nego što ga trenutno ima.