Aktualno

Ah, ta glamurozna kaubojska banda

9.6.2009. @ 12:59 Lana Bunjevac

Definitivno jedan od najljepših koncertnih izleta u zadnje vrijeme bio je onaj nedjeljni kada smo se, u skoro pa punom redakcijskom sastavu, zaputili prema Ljubljani gdje se održavao Itak Džafest, festival sponzoriran od strane slovenskog mobilnog operatera koji je u naše susjedstvo uspio dovesti jedan od najtraženijih bendova današnjice - The Killers.

Ostavivši kišu na granici, na hipodrom Stožice stižemo kojih pola sata pred početak nastupa The Killersa. Kolegica Željka i ja istražujemo sve blagodati press-šatora, pripadajuće mu tribine i sanitarnih objekata, oduševljavamo se organizacijom i naglas razmišljamo što bi se trebalo dogoditi da neki zagrebački festival novinarima ponudi barem upola ovakav tretman.

Nismo, doduše, imale puno vremena za uživanje jer točno u 21 h na raskošno uređenom stageu s dva videozida, kojim je dominirala lasvegasovska ikonografija (palme, jarke boje, blještavi neonski natpisi, te sasvim naprijed veliko stilizirano slovo K), pojavili su se Brandon Flowers i društvo te bez ikakvog uvoda 'ubacili u petu', a hipodromom se prolomio dobro poznati stih "I did my best to notice, when the call came down the line", odnosno uvod u pjesmu "Human", koji je okupljenu masu odmah natjerao u vrisak i euforiju.

Euforiju koja nije posustala ni na drugoj po redu "Somebody Told Me", velikom hitu s prvog albuma, za koju je sâm Flowers izjavio kako je to pjesma na koju je Las Vegas najviše utjecao. Pomalo je paradoksalno da 'najbritanskiji američki bend' dolazi iz Las Vegasa, grada kocke, poroka i slave, u kojem je amerikanizacija ponekad dovedena do apsurda, baš kao što je apsurdno da deklarirani mormon Flowers piše tako ironične i provokativne tekstove, kao što je ovaj gore spomenute pjesme.

Prvo obraćanje publici dogodilo se tek negdje na sredini koncerta, a pjesmu "Spacemen" posvetili su punom mjesecu koji je obasjavao Ljubljanu i to je, uz pokoju najavu pjesama, bilo sve što su nam uputili. Komunikacija se zato odvijala nekim drugim kanalima - igrom svjetala koja su se, ovisno o pjesmi, mijenjala iz zagasito crvene u nebesko plavu, žutu ili pak ljubičastu, a prigodni blještavi natpisi poput početnog 'Welcome' ili 'Sam's Town' za vrijeme istoimene pjesme, odašiljali su prigodne poruke.

Glamurozan je bio i outfit benda koji nemalo pažnje posvećuje i tom segmentu svojih nastupa - nije uzalud britanski NME 2005. Flowersa proglasio 'najbolje odjevenim' (i 'najsexy') muškarcem, a sličnu nagradu (za 'muškarca s najboljim stilom') prošle mu je godine dodijelio i časopis GQ.

Pisala sam već kako sam radikalno promijenila mišljenje o The Killersima nakon što sam ih prvi put gledala uživo, no tada, prije dvije godine, iako već jako popularni, bili su tek jedan od nadolazećih bendova, dok su danas apsolutna stadionska atrakcija i traženi (i zasigurno ne baš jeftini) headlineri ljetnih festivala.

I ako je "Hot Fuss" možda i bio skup lako pamtljivih singlova catchy melodija, The Killersi su od slomljenih srca, prevare i ljubomore ("Mr. Brightside") došli i do toga da u pjesmama citiraju Huntera S. Thompsona i kritiziraju tabloidizaciju današnje 'celebrity kulture' i ne bih se nikako složila s onima koji njihove tekstove nazivaju površnima. Njihov uspjeh, uostalom, najbolja je potvrda da početni 'hot fuss' nije bio slučajan.

Hiperaktivni Brandon Flowers (kojem novi imidž bez brkova puno bolje pristaje) skakao je s jednog kraja stagea na drugi, tako da ga je kamera doslovce morala loviti, vješto se prebacivao s mikrofona na klavijature ("Read My Mind") i nazad, a osim njega u redateljskom kadru najčešće je bio i bubnjar Ronnie Vanucci, bivši student glazbe na čijem su se fakultetu (ilegalno, dakako) u počecima održavale probe benda koji tada nije imao ni vlastitu prostoriju za vježbanje, a nerijetko su im jedina publika bili - mama i tata Flowers koji su svog sina oduvijek podržavali u nastojanju da postane rock-pjevač.

Kao gost na "Sam's Town" pojavio se i jedan violinist, a pod vrlo dobre izvedbe navest ćemo još "Bling (Confession Of A King)" te "Smile Like You Mean It", dok bih "Shadowplay'' vrlo rado mijenjala za nešto iz plesnog terceta "On Top" / "Change My Mind" / "Midnight Show".

Bis s, očekivano, "Jenny Was A Friend Of Mine" te meni jako dragom "When You Were Young" priveo je kraju ne toliko dugačak (sat i dvadesetak minuta), ali odlično organiziran koncert s kojeg teško da je itko otišao nezadovoljan i s kojeg će se dojmovi slagati još danima.

Ukratko, The Killersi su zaista 'ubili', a vrlo dobrom organizacijom, preciznom satnicom i pristupačnim cijenama ulaznica koje su u Ljubljanu privukle i mnoštvo Hrvata, slovenski su organizatori bacili rukavicu izazova našim domaćima i pokazali kako se uspješno organiziraju veliki spektakli.

Set-lista:
Human
Somebody Told Me
For Reasons Unknown
Losing Touch
Bling (Confession Of A King)
Shadowplay
Smile Like You Mean It
Spacemen
This Is Your Life
A Dustland Fairytale
Sam's Town
Read My Mind
Mr. Brightside
All These Things That I've Done

Bones
Jenny Was A Friend Of Mine
When You Were Young

foto: Igor Jurilj & Lana Bunjevac

Izvještaji