(Ne)kreativna kataklizma

    2016

    Linkin Park

    Living Things

    Datum izdanja: 25.06.2012.

    Izdavač: Warner Bros / Dancing Bear

    Žanr: Alternative, Elektronika, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Lost in the Echo
    2. In My Remains
    3. Burn It Down
    4. Lies Greed Misery
    5. I’ll Be Gone
    6. Caste of Glass
    7. Victimized
    8. Roads Untraveled
    9. Skin To Bone
    10. Until It Breaks
    11. Tinfoil
    12. Powerless

    Kakva blesava karijera! Rokneš hitove “Crawling” i “In The End”, navučeš mlađariju da od tebe napravi jednu od najvećih tvornica novca, pa malo odrasteš i shvatiš da ti je dosta izblajhane kose i emotivnog nu-metal gnjeva.

    I onda daš svom mastermindu toliko slobode da u svojoj producentskoj
    ulozi od benda složi mehaniziranog, umjetnog i elektronskog
    Frankenštajna. Je li Linkin Park s prvim dijelom ovog opisa napravio
    preglupu reputaciju da bi ih sada shvatio neki zagriženi muzički hipster
    koji se inače odvaljuje nad čudnim eksperimentima?

    Nisu eksperimenti Shinodi i ekipi nikakva novost. Već su na “Minutes To Midnight” krenuli u slušljiviji alt rock i dobili i pohvale i pljuske zbog toga. Onda su napravili još veći pomak i otkrili nešto što se zove – kompjuter. “A Thousand Suns” izmesarili su toliko da se neki instrumenti više nisu nazirali iza efekata, a neki članovi benda postali su gotovo redundantni. Ako ništa drugo, barem se DJ Hahnu ostvarila želja da se otrese vlastite izjave “Moja uloga u Linkin Parku je deset posto sviranja i 90 posto mahanja glavom“.U zadnje vrijeme na koncertima gitarist i basist češće pred sobom imaju nekakve module za elektronske zvukove nego što pred sobom drže svojih nekoliko žica, Shinoda pred sobom ima maltene još jedan miks pult, siroti bubnjar je ili novi Raymond Herrera ili samo lupa osnovni ritam iza agresivne elektronike, a Chester svoje pjevanje koristi taman koliko je potrebno da na zanimljiv način spoje agresivne vriskove i nešto što je nekoć bio rock bend.

    I sada, sve to skupa uopće ne mora biti loše, unatoč činjenici da bi nekima bio draži ‘business as usual’ pristup. Stvar je u tome da su to i najavili – najbolje od svih faza Linkin Parka, mnogo gitara i dosta agresivne elektronike. A dobili smo nešto minimalno otklonjeno od “A Thousand Suns”. Ako su uopće na putu vraćanja analognim zvukovima, ovim tempom tamo će doći za pet ili šest albuma. “Sjajno”!

    Muziku podržava

    Ovako smo dobili manje od 40 minuta ultradistorziranih elektro-rock pjesama koje bismo mogli prozvati remiksiranim albumom “Meteora”. Kao primjeri – “Lost In The Echo” i robotizirana i sirova “Lies Greed Misery“. Ponešto linkinparkovsko čujemo na “In My Remains“, pa čak i kod prvog singla “Burn It Down“.

    Castle of Glass” i “Powerless” one su laganice koje uz pokoji moderni zvukić ipak mogu završiti na bilo kojem albumu, a pored njih se atmosfera s “Iridescent” nazire na najdužoj pjesmi albuma (velebne tri i pol minute!) “Roads Untraveled“.

    Kažu da je album ostao u elektronskim vodama, ali da su vratili agresiju s početka karijere, a čak i uz to ništa nije prestiglo vrištanje kao na “Blackout” s prošlog albuma. Možda je “Victimized” najbliže tome, ali – tko tu koga…?!

    Ok, pomirit ću se da je “Minutes To Midnight” bio izolirani slučaj da mi neki osporavani bend ‘pogodi žicu’, pomirit ću se da je Shinoda naučio sve o muzičkoj produkciji i kreiranju zvukova, pomirit ću se čak i da je ovaj bend napravio zaokret pored kojeg se Metallicina “Load” i “Reload” faza čine kao zanemarivi silasci s glavne ceste.

    Ali kako se onda tek osjećaju vjerni Linkin Park fanovi?! Je li to zbilja generacija koja je s njima odrasla u vremenima u kojima se nalazimo ili i njima fale komercijalna metal vremena? Ako ništa drugo, barem su s tekstovima, za koje se jedinim dijelom priželjkivao pomak, ostali na skoro jednakim (predvidim i nezrelim) razinama.

    Eksperiment – donekle prihvaćen. Ishod – loš.

    Muziku podržava