Odlazak u vječnost

Johnny Cash došao je do kraja svog putovanja, do one tanke linije koja dijeli život od smrti, te je bez straha napravio taj jedan presudan korak zauvijek otišavši iz svijeta živih, ostavljajući nam dirljivu i potresnu oporuku koja će nas zauvijek podsjećati na njegovu ljudsku veličinu i glazbeno stvaralaštvo.

Svi mi moramo umrijeti. Apsurdno će zvučati što svaki put kad netko umre ljudi kažu: “To je život”. Ni Johnny Cash nije bio iznimka, no njegova veličina leži u tome što se on nikad nije bojao umrijeti, nije se ustručavao pogledati Smrti u lice – kakva je faca za života bio, nekako se ne mogu oteti dojmu da je u trenutku kad je Smrt došla po njega i pozvonila na vrata, vjerojatno već bio obučen i spreman za put, te da je cijelim putem hodao brže od nje neprestano ju požurujući – a još k tome nikad se od nje nije ni želio skriti.

Javnost je uvijek znala u kakvom se stanju nalazi, nije bježao od činjenice da je u sumrak svog života jedva pričao, bio teško bolestan, poluslijep i prikovan za invalidska kolica. Njegov životna priča bila je iskrena i nimalo uljepšana, no uvijek dostojanstvena.

Mnogi glazbenici i slavne ličnosti često skrivaju svoje zdravstveno stanje, no s Cashom to nikad nije bio slučaj. Svi su znali koliko je bolestan bio, a ako ćemo iskreno, ne vjerujem da je njegova smrt 12. rujna 2003. ikog pretjerano iznenadila: ona je bila neminovna, jer Cash nije umro odjednom i iznenada, ostavljajući gomilu stvari nedovršenim, već nam je tijekom svih godina American Recordingsa jasno davao do znanja kako umire. Priprema za smrt započela je sa “Solitary Man” (2000.) i “The Man Comes Around” (2002.), ali glavna, završna predstava odigrala se na ovom, posljednjem oproštaju, “A Hundred Highways“.

Snimanje pjesama za peti album American edicije započelo je netom po završetku prethodnog albuma, s obzirom kako je Cash osjetio kako ima sve manje vremena, a trebalo je preboljeti i gubitak supruge June koja je umrla u svibnju 2003. Izvršitelj Cashove glazbene oporuke, Rick Rubin, po prvi se put odmaknuo od standardnog načina produkcije: naime, kostur svih pjesama čini Cashov glas i akustična gitara jednog od gitarista koji su uvijek bili u pripravnosti zasvirati i snimati kad bi Cashu zdravlje dopustili, a Rubin je tek dvije godine nakon Cashove smrti naknadno dosnimio ostali instrumentarij i sredio aranžmane (uglavnom s dečkima iz Pettyjevih Heartbreakersa), tako da ‘Čovjek U Crnom’ nije imao priliku čuti finalne verzije svojih pjesama. Međutim, prateća ekipa glazbenika napravila je impresivan posao, vjerojatno pažljivo birajući i dvaput razmišljajući o svakoj noti koju će odsvirati.

Pjesma nikad nije samo zvuk, uvijek je poželjno i bitno znati motiv koji se krije iza nastanka svake od njih. Ako bismo ovaj album preslušali bez da znamo u kojim uvjetima je nastao i bez priče koja ga prati, ne bi bio ništa posebno, tek standardno dobar Cash koji tuđe pjesme ispjevava bolje od originala.

Ali svaka pjesma tako simbolično govori o neizbježnosti koja ga čeka da je u određenim trenucima zaista prebolno slušati album. Stari lisac Cash napravio je respektabilan izbor tuđih pjesama kojima je opjevao svoju priču.

I premda njegov zaštitni znak – dubok i snažan bariton – na nekim mjestima posustaje, jedva izvlačeći dionice, dodatno naglašavajući plastičnost borbe s vlastitim organizmom, tražeći neku dodatnu snagu za završiti zadaću koja se čini preteškom, dok njegova uvjerljivost, iskrenost i autoritet koji zrači iz svakog stiha nipošto ne ostavlja ravnodušnim.

Možda najvažnija pjesma albuma jest “Like The 309“, posljednja pjesma koju je Cash napisao za života, vedar blues prepun crnog humora i doskočica na račun vlastite smrti, zezancije na bolesti koje ga prate, gdje jedna smirena i opuštena spoznaja vlastite prolaznosti mora izmamiti suzu u kombinaciji s osmjehom.

A i sam izbor pjesama za obradu, baš kao i njihov raspored na albumu, jasno govori da je Cash bio posve spreman za odlazak: album otvara “Help Me” Larryja Gatlina na koju se odmah nastavlja tradicionalna “God’s Gonna Cut You Down” koja na neki način, uz sablasno pljeskanje glazbenika i Cashov glas koji para zrak, odgovara na prvu pjesmu.

Čak i “If You Could Read My Mind” Gordona Lightfoota i Springsteenova “Further On (Up The Road)“, baš kao i “Four Strong Winds” Iana Tysona dobivaju jedno posve novo značenje u ovoj koncepciji albuma.

Čak i klasik “Love’s Been Good to Me” Roda McKuena zvuči tužnije i sjetnije od one verzije koju je otpjevao Frank Sinatra, dok u završnoj, potresno izvedenoj “I’m Free From The Chain Gang Now” Cash ostavlja posljednji redak svoje glazbene oporuke.

Rick Rubin kazao je kako je za vrijeme snimanja albuma “American V” nastalo pedesetak pjesama, no malo je pjesama vrijednih objavljivanja, eventualno za još jedan album, “American VI”, koji bi se mogao pojaviti u prodaji za godinu dana.

No, premda sam veliki Cashov obožavatelj, volio bih da se više ne objavi nijedan njegov novi album s neobjavljenim pjesama, bez obzira o kojim obradama se radi, jer vrlo je tanka granica koja dijeli komercijalizaciju (da ne kažem prostituiranje) nečijeg lika i djela (sjetite se Elvisa i Tupaca koji su mrtvi izdali više albuma nego za života), a najgore što se može dogoditi jest da Johnny Cash postane žrtva gramzljive glazbene industrije.