Johnny Cash je bio poznat po countryju, ali je uvelike nadilazio taj žanr: bio je bluzer, folk pjevač, prorok gospela i rokenrol životinja. A čovjeka u crnom je pratila zla kob od najmlađih dana.
Odrastao je u tridesetim godinama prošlog stoljeća, za vrijeme trajanja Velike depresije. Zvuči otrcano, ali prvi glazbeni koraci bili su pjevanje pjesama uz rad na poljima pamuka. Bijeda u kojoj je odrastao oblikovala je njegovu ličnost i kasniji aktivizam. Nosio je crno za siromašne i za gladne, za žrtve ratova, zatvorenike bez prava i one u paklu droge. Soundtrack njegova djetinjstva bio je gospel i irska tradicionalna glazba koju je slušao na radiju, pravci koji su ostavili trag u njegovom stvaralaštvu. Ključnu je ulogu odigrala majka koja ga je podučavala gitari, uz čiju pomoć počinje pisati pjesme u dvanaestoj, tamo nekoj teškoj godini.
Traume iz djetinjstva
Iza romantizirane priče o branju pamuka uz pjesme krije se traumatično djetinjstvo s ocem alkoholičarom i tragedijom koja ga je obilježila zauvijek. Odrastajući u siromaštvu s grubim ocem i majkom koja je nadoknađivala i očevu ljubav, Johnu je uzor bio njegov stariji brat Jack. Jacka je ubila stolna pila u četrnaestoj godini na poslu koji je radio jer je obitelji trebao novac, a Johna je krivnja izjedala cijeloga života, dodatno stimulirana očevom izjavom da je on trebao biti pod tom pilom umjesto brata. Treba li spomenuti poznatu priču o kopanju bratova groba?
U Kaliforniju se preselio u 26. godini s tadašnjom ženom Vivian nadajući se filmskoj karijeri. Situacija se odvila malo drukčije i nakon prvog uspješnog hita “I Walk the Line” (pjesma June Carter koju je originalno izvodila njena sestra) i “Folsom Prison Bluesa” Johnny je zapisan kao sinonim za južnjaštvo. Zanimljivo je da su njegov glas proglašavali tehnički osrednjim, ali zbog emotivnog naboja kojim je njegov vokal simulirao onaj jauk obespravljene Amerike postao je najveći (uz Elvisa).
“Najveći kreten svih vremena”
Uz njegovo ime se veže hrpetina zgoda koje su mu priskrbile status legende. Neke od tih anegdota se čine toliko nevjerojatnima da je lakše povjerovati da su izmišljene. Ali su istinite ipak, poput priče kako je završio u bolnici nakon tučnjave s nojem. Da, nojem. Kad smo kod ptica, jednom je i zapalio čitavu šumu u Kaliforniji pod utjecajem amfetamina, što je dodatno ugrozilo već ugroženu vrstu kondora. Johnnyjeva reakcija je bila: “Što mene briga za vaše žute ptičurine”. Marshall Grant, koji mu je bio najstariji prijatelj, jednom je rekao da je Cash bio “jedan od najvećih ljudi koji su ikad kročili zemljom, ali i vjerojatno najveći kreten svih vremena.”
Kada ovako postavimo kratki presjek njegove karijere, čini se da je Johnny Cash živio život koji zvuči poput kakve filmske priče ili dobrog romana. Tu činjenicu potvrđuje i pošten broj biografskih knjiga i filmova snimljenih o glazbeniku. Ipak, iako se romantizirane verzije odmetnika i čovjeka koji se tuče s pticama naizgled čine kao zabavne anegdote, tu je i mračna strana medalje.
Hod po crti
Crna strana čovjeka u crnom ipak je bila presudna u njegovoj izgradnji karaktera te zahvaljujući njoj imamo bogato i ‘napaćeno’ glazbeno nasljeđe ovog barda countryja i gospela. Legenda je nastala na razmeđi buntovnog odmetnika i predanog kršćanina. Na kraju krajeva, čovjek je vodio glavnu riječ u svađi s bogom, a u moć njegove riječi nisi mogao posumnjati, bio ateist, predani vjernik ili ničija osoba.
Cijeloga je života hodao po rubu u stalnoj borbi sa svojom ovisnosti o amfetaminima i autodestruktivnim ponašanjem koje je ostavljalo bolne posljedice na njegovu ženu i kćeri. Ali Johnny je za njih već bio izgubljen. I tu, naravno, dolazimo do June.
June Carter je od najranijih nogu živjela “on the road” i u glazbi. Cash se zaljubio u nju otkad su počeli zajedno nastupati početkom šezdesetih. Životi su im se otad sapleli u neraskidiv čvor energije i potpune zaluđenosti u kojoj su ostali do kraja života. Priču smo počeli u crnom tonu, ali za kraj smo odlučili propustiti malo svjetla. Ta svjetlost u Cashovom životu je, uz glazbu, bila June. Ostala je uz njega kroz svaku znojnu amfetaminsku krizu, voljela i najgoru crtu njegove osobnosti. June je umrla 2003. godine. Johnny je tad završio krunom svog stvaralaštva, serijom albuma American, i izjavio tada: “Duh June Carter zasjenjuje me u ljubavi koju mi je pružala i ljubavi koju joj dajem i sad. Ujedinjujemo se negdje između ovoga i neba”. Umro je nekoliko mjeseci poslije nje, na današnji dan prije 15 godina.
