Od jako dobrog do prosječnog u 15 minuta i šest pjesama

Novosadska glazbenica Dunja Dačić umjetničkog imena Dojo izdala je prošle godine prvi studijski album nazvan “Solstice“, samo godinu dana nakon EP-a “Endings”.

Ono što je zanimljivo jest da je album uradila uglavnom sama – sviranje, pjevanje, snimanje, miks i postprodukcija. Kada glazbenik uzme u ruke cijeli proces stvaranja albuma to nije samo stvar kontrole, nego želje da se u potpunosti dođe do klimaksa glazbenog izričaja i da se ekspresija prati od početka do kraja.

“Solstice” je pomalo mračan album na prvo slušanje. Glazbenica je priznala da je radila pjesme noću i da bi joj ideje dolazile dok bi šetala šumom i to je pravi uvod u opis ovog albuma. Pomalo hladan i nedostupan vokal, ali opet dovoljno nježan da se zakačite, nešto poput Kate Bush. Pjesme su zavijene u ruho misterioznosti i zakučastosti i sve su ispjevane na engleskom.

To su putevi u kojima usamljena persona traži svoju samoću kao utočište i izvorište inspiracije, a glazba koja dolazi iz takvih predjela je pomalo mistična, ali upravo stoga privlačna.

Album čini tek šest pjesama i traje svega nešto više od 15 minuta i svakako bi bilo mnogo bolje da se napravilo još par pjesama da se zaokruži cijela priča jer inspiracija je tu, i duži format bi ispunio cijelu ekspresiju do kraja. Ovako ostaje pomalo nedorečen i slušatelj ostaje zakinut za potpuno iskustvo albuma.

Dunja Dačić zna pjevati, u to nema sumnje, a zna i pisati. Uvodna “Horses” je najjača stvar na albumu i izdvaja se kao najkvalitetnija. Odmah vas uvuče u tu atmosferu suptilne elektronike i natruha trip-hopa koje se daju osjetiti i u “Wilderness“. Atmosfera u ove dvije numere dosta podsjeća na Motion Sickness of Time Travel i Benoita Pilouarda i slične projekte koji se igraju s ambijentalnom i eksperimentalnom glazbom.

Takva atmosfera je primjetna u “White Witch“, koja je druga jaka stvar na albumu. “Soul” i “The Hunger” imaju post-pankovski štih, ali su u konačnici prilično mlake i nedorečene.

Ovaj je album pomalo ambivalentan, u nekim momentima je jako dobar, a u nekima malo posustaje. Osim što je prekratak, Dojo se ponekad previše trudi kao u zadnjoj stvari “The Hunger”.

Sve u svemu, ovo je solidan prvijenac s jasno izraženim utjecajima i putem kojim Dojo želi ići. Ukoliko se u budućnosti još više otvori i potrudi, ne sumnjamo da će iznjedriti dobre i kvalitetne stvari.