Novi život Runjićevih pjesama

Zdenko Runjić je čovjek koji je u nasljeđe ostavio impozantan opus koji definitivno zaslužuje manifestaciju poput Runjićevih večeri, koje su održane u Trogiru, 1. rujna 2006., a koje sad imamo priliku čuti i na ovom dvostrukom nosaču zvuka.

Runjić je tijekom karijere napisao stotine pjesama pa ne treba brinuti hoće li na budućim Runjićevim večerima nedostajati materijala za novo čitanje. Kad se govori o njegovim pjesmama, ne smije se zanemariti ni uloga nekih njegovih ključnih suradnika poput Jakše Fiamenga, koji na ovom CD-u potpisuje osam tekstova.

Društvo koje se u Trogiru prihvatilo interpretacije Runjićevih skladbi je prilično šaroliko. Tu su jazzeri Matija Dedić i Elvis Stanić Group, koji su u svom stilu odradili instrumentale “Molitva za Magdalenu” i “Potraži me u predgrađu”. Potonja je zahvaljujući harmonici dobila francuski štih.

Cubismo su “Ćakule o siromajima” preveli na španjolski i na cubanu, a Rundek je “Bezimenoj” odsvirao u svojoj cigansko-boemskoj maniri.

Mlade snage Detour su suptilnom elektronikom doprinijeli dramatici “Našoj ljubavi je kraj”, dok Leut Magnetik s potpuno izmijenjenom “Moje prvo pijanstvo” od svih izvođača najteže funkcionira u ovom kontekstu.

Lea Dekleva (“Budi dobra prema njemu”) i Tina Vukov (“Na kraju vijađa”) još puno trebaju raditi na emotivnosti svojih izvedbi, što se nikako ne može reći za Urbana koji je ‘rasturio’ “Ostavljam te samu” (male greške u tekstu su se događale, ali ih ne treba zamjeriti nikome). Alan Bjelinski je pogodio i aranžman za Urbana – klaviru se polako pridruže gudači i cijeli bend, što odgovara ionako dramatičnom Urbanovom vokalu.

S druge strane, Saša Lozar u “Najljepša si bila” djeluje potpuno bez kompasa, pokušavajući puno toga što nije u njegovim mogućnostima. Massimo (“Večernja ljubav”), Nina BadrićENI (“Ako izgubim tebe”), pa donekle i (“Kuća bez broja”) se u obradama snalaze već standardno samouvjereno, no to što rade već postaje pomalo predvidljivo.

Opuštene izvedbe uvijek dobre Tamare Obrovac (“U prolazu”), Nene Belana (“Meni trebaš ti”) i Gustafa djeluju kao pravo osvježenje. Gustafima “Karoca” toliko prirodno leži (zanemarimo li malo mrmljanja teksta), da bi je trebali uvrstiti u svoj standardni koncertni repertoar.

Tedi Spalato je na Runjićevoj tradiciji izgradio i vlastiti stil pa ne čudi što se u izvedbi “Vagabundo” snalazi kao riba u vodi.

Za kraj tu su dvije jazzy izvedbe: solidni Uroš Perič (slovenski Ray Charles) s “Vjeruj u ljubav” i Jappa SplitAtNight & Sara. Prava je šteta što nekadašnji lider Metka, Željko Brodarić Jappa danas nije autorski prisutniji, jer je njegovo slojevito čitanje “Ljubav što se gasi” (s razlomljenom gitarom u stilu Marca Ribota na albumima Toma Waitsa) možda i najbolja izvedba na ovim Runjićevim večerima.

Tako produktivan talent poput Runjićevog teško se pronalazi. Stoga treba njegove pjesme i dalje pjevati i tako njegovati tradiciju dalmatinske pisme, jer šjor Zdenko je znao pisati pjesme koje su disale s tim temperamentnim podnebljem.