Neuspjeli eksperiment

Iako moram priznat da je meni bila potpuno nepoznata, Miri Ben Ari, mlada violinistica rodom iz Izraela, već je neko vrijeme prisutna na glazbenoj sceni. Vrlo rano je počela s naobrazbom, a primivši stipendiju od Američko-Izraelske kulturne zaklade dobila je priliku studirati u SAD-u te je odlučila upisati Jazz na Mannes School of Music u New Yorku.

Njezin prvijenac “Sahara” te drugi album “Song Of The Promised Land” bili su klasični jazz albumi, kao i njen teći uradak, snimka koncerta “Live At The Blue Note”. Postavši poznata u američkim jazz krugovima odlučila se za prelazak u nešto drugačije vode, R&B i hip-hop, te je ovaj recentni uradak upravo njen prvi album s tog područja.

Lista gostiju na albumu je zaista impresivna, pa ću na brzinu pobrojati samo neke: Styles P (The Lox), Fatman Scoop, Kanye West (s kojim je surađivala i na njegovom prvom albumu “The College Dropout”), Lil’ Mo, Scarface, Pharoahe Monch, Consequence, Doug E. Fresh…. Ipak, upravo vas pogled na sve ta imena može prevariti. Odmah na prvo slušanje morate si postaviti jedno pitanje. Kao i u slučaju Vanesse Mae, teško je opravdati izdavanje albuma s tek ponekom potpuno orkestriranom pjesmom, a da ostatak albuma čini umjetna matrica i uživo odsvirana violina.

Drugo je pitanje, koja je ciljana publika za ovaj album? Ljudi koji slušaju klasiku i jazz to definitivno nisu, a prosječnog bi konzumenta hip-hopa sama produkcija pjesama (i općenito glazba na albumu) mogla odvratiti od slušanja, jer koliko god dionice bile dobro odsvirane, ostaje dojam forsirano ‘mutirane’ glazbe, i upravo te se dionice čine viškom. I, iako neke stvari zvuče sasvim korektno (“We Gonna Win” feat. Styles P, “New World Symphony” feat. Pharoahe Monch koju uništava nevjerojatno loš chorus, te “Jump & Spread Out” s Vicious i uvijek raspoloženim Fatman Scoopom), ostatak albuma varira od prolazno (“Hold Your Head Up High” feat. Lil Mo) do grozno (“Star Spangled Banner” feat. Doug E. Fresh koja je katastrofalan pokušaj onoga što je tako fenomenalno prije 30 i kusur godina napravio Jimi Hendrix – da, pogađate, radi se o američkoj himni odsviranoj na violini, uz pratnju beatboxa, koja je, usput rečeno, van ritma gotovo za cijelog trajanja pjesme).

Što se same produkcije tiče, zanimljivo je da su među ostalim, uz Kanye Westa na nekolicini pjesama potpisani i naši domaći producenti, Dash (Tram 11, Nered, El Bahatee, Edo Maajka) te Baby Dooks, polovica grupe Bolesna Braća.

Što uopće reći na kraju, album će definitivno pronaći svoju publiku, ali za razliku od nekoliko drugih pokušaja fuzije različitih žanrova glazbe s hip-hopom (što su npr. s jazzom napravili Guru (Gangstarr) sa svojim projektom Jazzmatazz te fantastični The Roots, ili s rockom Run DMC, Public Enemy i Beastie Boys), ovo jednostavno ne drži vodu. Preproducirano, prekičasto te na trenutke nevjerojatno iritantno. Po mojem se skromnom mišljenju radije odlučite za neki dobar hip-hop cd, ili pak neki album klasične glazbe. Po vlastitom nahođenju.