Neka priča što god tko hoće

Hugh Laurie osjetio je potrebu da se u knjižici svog prvog glazbenog albuma na neki način ispriča što ga je uopće snimio.

“Let Them Talk” album je posvećen bluesu i New Orleansu, mitskom mjestu bluesa i jazza, pa se Laurie – srednjovječni bijeli Englez iz srednje klase, k tome još preplaćena, razmažena glumačka TV zvijezda (ovo je otprilike njegov vlastiti opis) – osjeća pomalo krivim što dira tu muziku, te se unaprijed posipa pepelom prije negoli ga kritike sasijeku zbog ‘autentičnosti’.

No tko smo mi da mu sudimo? Mislim na sve nas koji zabrijemo na ikonografiju i mitove dalekih, stranih glazbenih tradicija i kultura od rastafarijanskog reggaea, preko irskog folka do bluesa iz delte Mississippija. Priču o ‘autentičnosti’ neke glazbe i kulture najbolje popuše oni koji o tome nemaju nikakva pojma, kojima sve to skupa zvuči vrlo egzotično i mistično.Crni blueseri su iz delte Mississippija bježali u Chicago gdje su nastupali sa šminkerskim frizurama i u finim odijelima, da bi onda u šezdesetim godinama prošlog stoljeća ‘real folk blues’ prodavali bijelim engleskim studentima, a ta percepcija bluesa kao nečeg ruralnog što sviraju stari crnci koji danju rade na traktorima zadržala se do danas.

I Laurie je svjestan da New Orleans danas više nije, a pitanje je li ikada bio, mjesto iz njegovih dječačkih snova koje ‘jednostavno odiše glazbom i romantikom’. Na kraju kaže kako je ‘jedino što mu daje pravo da svira ovu glazbu to što on voli ovu glazbu, onoliko autentično koliko zna, te želi da je i mi volimo barem dijelom koliko i on’. To je uistinu jedinu što vam treba da bi neku glazbu svirali – i slušali.

“St. James Infirmary” pjesma je koja korijene vuče iz engleskog folka, a koju je Louis Armstrong pretvorio u standard New Orleansa, pa je na neki način prigodna da otvori ovaj album. Pjesma služi kao ogledni primjerak Lauriejeve pijanističke vještine. Odmah je jasno da je riječ o školovanom instrumentalistu, a unatoč entuzijazmu zbog snimanja prvog glazbenog uratka, sviranje mu je zrelo i odmjereno.

Na pogodak iz prve odmah se nadovezuje pogodak iz druge u “You Don’t Know My Mind“. Pjesma zaraznog tempa i ležerne atmosfere daje do znanja da nas na “Let Them Talk” Hugh i ekipa neće udaviti preozbiljnim shvaćanjem i bogobojaznim štovanjem predložaka, te da Laurie akustičnom gitarom vlada skoro jednako dobro kao i klavirom.

Što se pjevanja tiče, Laurie ima možda neimpresivan, ali karakteran vokal, što se može vidjeti u “Buddy Boulden’s Blues“, priči o jednom od očeva jazza. Među najbolje trenutke albuma još bih ubrojio atmosferični blues J.B. Lenoira “The Whale Has Swallowed Me” i “Swanee River” s razigranim klavirom. Potonja je pjesma koja je u šestogodišnjem Hughu potakla ljubav prema bluesu, a dopada mu se zbog toga što je kao i on glazbeni misfit. “Swanee River” službena je himna Floride a napisao ju je čovjek koji nije vidio ni spomenutu državu ni spomenutu rijeku.

Dobar posao napravljen je sa izborom pjesama, a aranžmani i produkcija albuma su vrhunski. Tu je mnoštvo mahom akustičnih instrumenata poput violine, mandoline, harmonike, raznih puhačkih instrumenata i brojnih udaraljki, dok glavnu riječ uglavnom vode klavir i akustična gitara. Aranžmani pritom ostaju bogati no ne i zag(l)ušujući, već jasni i razgovijetni.

Hughu su u nekoliko pjesama pomogli legendarni gosti. Dr. John pjeva u “After You’ve Gone” dok ga Laurie prati na klaviru. Za nekoga tko svira klavir i opsjednut je glazbom New Orleansa od toga valjda ne može biti veće časti. Osim možda da ti Allen Toussaint aranžira stvari. Na jednoj slici u knjižici albuma Laurie gleda Toussainta, koji je na “Let Them Talk” aranžirao puhače u nekoliko stvari, s izrazom čovjeka koji je upoznao svog dječačkog idola.

Još jedna glazbena legenda New Orleansa, njegova soul kraljica Irma Thomas pjeva glavni vokal u “John Henry“, te daje podršku Tomu Jonesu u “Baby Please Make A Change“. Jones na svoj tipičan način svojim glasom posjeduje pjesmu od prvog otpjevanog stiha, a pjesma se razvija u rasnu soul stvar u stilu Solomona Burkea, te predstavlja još jedan vrhunac prije nego li ga zaključi naslovna stvar.

Neka priča što god tko hoće, ali “Let Them Talk” vrlo je dobar album. Usudio bih se reći i najbolji big-budget album posvećen američkoj roots glazbi – a u zadnje vrijeme je bilo dosta takvih projekata – koji sam čuo.