Lady kanta funk: album godine!

Bez obzira na sad već dugotrajnu i nadasve upornu umjetničku aktivnost, Tamara Obrovac i dalje se nalazi u statusu svojevrsnog ‘općepoznatog undergrounda’. Potonja formulacija nije samo naoko paradoksalna: riječ je o kantautorici koju svi znaju – ako ništa drugo, onda po vrlo uspjeloj glazbi za Hribarov filmski hit “Što je muškarac bez brkova”, a oni upućeniji i zbog nominacije za BBC World Music Award 2003. – ali je istovremeno i nekako nedovoljno prate.

Kao da se svestrana istarska multiinstrumentalistica s vremenom zatekla u onom ukletom međuprostoru rezerviranom za tzv. ‘priznate glazbenike’, čiji rad cijeni gotovo svatko, ali pritom nije značajnije popularan. Živ dokaz za potonju tvrdnju je i posljednji album, “Daleko je… / All Fades Away“, koji je dobio vrlo dobre kritike u prvom valu recenzija, da bi nakon toga na njega pao val tišine i polako ga se smetnulo s uma.

Je li je suočavanje s istinom što ju sa sobom nosi pozicija glazbenika-eklektičara bilo od značaja za odabir autoironičnog naziva ploče, i u kojoj mjeri, zacijelo nećemo saznati. No, kategorička tvrdnja naslova, kao i odabir elektrificiranog sastava koji do sada nije zabilježio diskografsku inkarnaciju, svakako sugerira želju za određenim odmakom od uobičajene prakse (namjerno ne kažemo ‘rutine’).

No, iako kombinacija sastava Transhistria Electric i odrješita imena “Neću više jazz kantati” uistinu može zazvučati drastičnije od uobičajenog, zaokret ipak nije potpun: u pratećem sastavu još su uvijek Tamarini najuporniji pratitelji, bubnjar Krunoslav Levačić i subrat na basu Žiga Golob; osim toga, na ploči se nalazi mnoge skladbe što ih je Tamara snimila na prijašnjim albumima, od epske “Črno zlo”, preko “Majmajole”, obrade tradicionalne “Predi”, pa sve do novije “Sexuvalne” s prethodnika. Dakle, nije riječ o raskidu s prošlošću, dapače.

No, obzirom na značajno izmijenjeni sastav uštekane Transhistrije, s tročlanom linijom puhača i naše gore klavijaturističkim listom Joeom Kaplowitzom, dalo bi se naslutiti kako je primarna namjera albuma bila na sasvim drukčiji način iščitati vlastite autorske favorite (koje već pomalo možemo smatrati i standardima) uz predstavljanje novog materijala, zastupljenog u gotovo podjednakoj mjeri.

Način na koji je Tamarin električni format proveo ovaj naum u djelo, međutim, uistinu je iznenađujući, čak i ako imamo na umu sve navedene predodžbe. Već od prvog unisonog puhačkog riffa u otvarajućoj skladbi, naime, Transhistria Electric pokazuje da bi bez problema mogla elektrificirati sve problematične regije u široj okolici.

Ovako potentan, čvrst i tvrd zvuk Tamara Obrovac nije imala ni na jednom prijašnjem albumu; a kada se na to još nadoveže i činjenica da je “Neću više jazz kantati” totalna funk-groove ploča, jasno je da je u pitanju istinsko crno zlo, u pozitivnom smislu, dakako.

Jer, način na koji puhači Luka Žužić, Branko Sterpin i Mihael Györek izvode ritmičke obrate u sporom grooveu otvarajuće skladbe, teško ozračenoj istarskim melosom, stvarajući zarazni disonantni broken-beat, toliko je pogođen da je slušatelj odmah unutra.

Riječ je o jednoj od najboljih autorskih skladbi Obrovčeve posljednjih godina, ali to je tek početak. “Vitar u kosi” nabrijani je i besprijekorni brzi funk, koji će ipak za nijansu bolje funkcionirati uživo; no, kad stvar dođe do suradnje sa sociologom turbo-glazbenih oblika balkanskog prostora, gospodinom Antonijem Rambom Pušićem Amadeusom, čitav album jasno se legitimira kao spoj krajnje suptilno domišljene glazbe s toliko humora, energije i muda da se čini kao da dolazi iz nekog boljeg glazbenog vremena, kojeg smo već pomalo zaboravili.

Skladba “Turbofunk“, naime, ukazuje se tematskim (ali glazbeno boljim!) nasljednikom Rambove recitativne disertacije “Turbo folk” s albuma “Oprem dobro“. Preko silno poletnog funk-ritma Tamara izmjenjuje neurotično recitiranje teksta o “čađavoj mehani na kraj sela” u kojoj “sjedi tužan čika“, sa stopostotnim turbofolk zavijanjem “Ja sam tvoja jedina, Rambo Rambo druže moj“, na što se Rambo nadovezuje s “Aaaaa, turbo zapjevo i čika, sedam dana sedam noći nisam mogo kući doći…” i jazz-funk solažom u svom stilu.

Očito je da je Tamara Obrovac nakon jalovog praska oko BBC-eve nominacije odlučila uhvatiti u klinč sva proturječja kojima je izložen svestrani glazbenik što se na ovim meridijanima odbio prikloniti komercijali – pa premda čitav album svojim humorom, tekstovima i atmosferom odiše (auto)ironijom u tom smislu, ova beskrajno duhovita, glazbeno neodoljiva intervencija “braće po otporu” to najzornije ilustrira.

Već u ovoj točki “Neću više jazz kantati” postavlja sebi toliko visok standard da je pitanje hoće li će ga moći pratiti do kraja. “Guarda Che Luna” u tom je smislu više predah i osvrtanje na album prethodnik, no s puno safta i feelinga u kojem talijanski zvuči kao da je ovaj čas izašao iz Harlema.

No, od “Majmajole“, što je ovdje konačno dobila punokrvno ruho u kakvom smo je uvijek željeli čuti, album do kraja uopće ne gubi na snazi. Upravo suprotno: “Bassriff (Lelaj, delaj)” odlično je izrađen ljubavni groove, plesan koliko i energičan, s finim radom najbolje prešućenog gitarista šire regije, Uroša Rakovca iz Kranja (uz Levačića i Goloba, člana još jednog sasvim zanimljivog sastava, Mildreds); prava iznenađenja, međutim, tek slijede. “Sexuvalna” je ovdje do kosti tvrd, žestok funk-rock čiji se silno muzikalno posloženi tekst o probijanju Učke tunelima savršeno uklapa u angažiranu poetsku sliku ploče.

Čitava Transhistria groova u svih šesnaest, uz izvrsnu sinergiju puhača i raspištoljene proširene ritam-sekcije, čija je tročlana varijanta jedan od vrhova albuma. Duo Golob-Levačić ionako posjeduje kroz godine razvijen telepatski senzibilitet, no iznimno impresivni Kaplowitz s rafiniranim i žestokim funk-nervom, bonus je čak i za njih. Posebna je pak priča scat-singing “Zumpa pa pa” od kojeg se čovjek zapita je li među Istrijanima nekad bilo i Bušmana.

Titula najneočekivanijeg momenta ipak je pripala obradi – pazite sad – klasika nad klasicima: “Galeb i ja” Runjića i Zuppe! Što god da se od novog benda Tamare Obrovac moglo očekivati, a moglo je koješta, ovo nikako nije. Za obradu najpoznatije dalmatinske pjesme svih vremena potrebna je ili čista hrvatska naiva ili jako, jako puno petlje, obzirom da čak i najmanja greška u prearanžiranju ove skladbe može voditi u tragikomičnu pretencioznost.

No, bend je opravdao svoju etiketu sastava koji transcedira istarsku ideju vodilju i teži mediteranskoj univerzalnosti (što je, uostalom, srž i Runjićeva remek-djela): koliko hrabrosti treba da se najveći pop-klasik na materinjem jeziku okrene na čisti reggae, a koliko talenta da to ispadne toliko dobro? Iznimno poštovanje originala osjetno je, međutim, u svakom trenutku, a uz inventivni aranžman s reduciranim električnim orguljama, Rakovčevom finoćom i bezgrešnom vokalnom uvjerljivošću liderice, ova verzija ukazuje se bitno drukčijom, ozarenom i do kraja uspjelom. Za 5.

Završni udarac odjavni je četverac skladbi: golema, hipnotička verzija istarske Moulin-Rouge-mantre “Črno zlo” ujedno je njezina najzrelija i daleko najbolja verzija, rap-groove s vrhunski tripoidnim i psihodeličnim začinom što asocira na kvintesenciju Ozric Tentaclesa, u kojem sve štima do kraja. Tradicional “Predi” je također dobila svoju najbolju varijantu, groove dirljiv koliko i gorak, dok “Hella” – osim što je neočekivani scat-singing – sadrži jednu od najinventivnijih instrumentalnih reggae linija zabilježenih na pločama u nas.

“Villa idola” za kraj donosi pomalo neočekivano raspoloženje: nazvana po domu umirovljenika u Puli, s vrlo elegičnim tekstom i ritmom nostalgičnog, odjavnog plesa na crno bijelom filmu iz kakvog plesnjaka, neumoljivo podsjeća da ‘sve pasiva’, završavajući u kabaretskom raspašoju s tubom umjesto basa.

Valja kazati i to da pozitivni šok u kojem će slušatelji ostati poslije “Neću više jazz kantati”, velikim dijelom leži i u odličnoj Dusovoj (post)produkciji koja je kroz rijetko topao, puni zvuk uspjela zadržati golemu energiju i kemiju sastava.

Poanta je, čini se, baš u tome da je Tamara Obrovac u novoj postavi Transhistrie Electric konačno našla sastav koji može odgovoriti njezinoj karizmi; točnije kazano, riječ je o bendu koji iza njezinih leđa umije zadržati, pa i višestruko nadograditi svu energiju koju ona redovito ostvari na pozornici. Dodatni bonus treba naći u činjenici što je ovaj album posložio odličnu puhačku sekciju u kojoj nema ‘vječnih’ Pavlice i Novoselića već je riječ o novijem, samosvojnom i istinski kompetentnom trojcu.

Ali, da se ne lažemo, “Neću više jazz kantati” je takav kakav jest – daleko najbolji album u čitavoj karijeri Tamare Obrovac – ponajprije zbog odličnog materijala u kojem je teško reći što je bolje: nove skladbe istarske dive ili ultimativne, do kraja domišljene verzije starijih radova.

Pridodajte tome otvoreniji, ubojitiji poetski angažman nego ikad prije i knjižicu u kojoj su svi tekstovi još dodatno prevedeni i na engleski, pa se zaključak sam nameće: Transhistria Electric i čelična istarska lady napravili su album godine, a možda čitave i petoljetke, nakon kojega vođa sastava možda i neće više pjevati jazz – ali, nemajte brige: kako samo kanta funk!

Postava: Tamara Obrovac – glas, skladbe, Uroš Rakovec – gitare, Žiga Golob – bas, Krunoslav Levačić – bubnjevi, Joe Kaplowitz – klavijature, Luka Žužić – trombon, aranžmani puhača, Branko Sterpin – truba, Mihael Györek – alt saksofon