Krajačićev jazz spiritualizam

Uh, teško je nastaviti sa slušanjem albuma kad vam se prvih nekoliko stvari jako svidi. Iznenada se počnete pribojavati hoće li i ostatak biti na istoj kvalitetnoj razini ili slijedi potonuće u dosadni prosjek?

Upravo me takav osjećaj prožeo prilikom susreta s prve tri skladbe novog albuma Damjana Krajačića, talentiranog mladog kompozitora i flautista koji je za svoj projekt Visions okupio ekipu uglednih glazbenika (Matiju Dedića na klaviru, Martina Gjakonovskog na basu i Johna Hollenbecka na bubnjevima).

Nisam ni mogao biti išta drugo doli skeptičan nakon briljantnog otvaranja albuma svojevrsnom odom životu nazvanom “First Steps“, kojom početne note odsvirane na klaviru teku tako čisto da ih gotovo možete i vizualizirati. Na to se nadovezuje dominantna melodija na flauti, koja cijeloj skladbi daje egzotičnu notu.Pojam ‘egzotično’ rabim jer upravo tako Krajačićev instrument i zvuči, prizivajući pritom u misli scene iz ratnih filmova smještenih u tropskim džunglama.

Takvi, gotovo psihodelični elementi koje možemo prvenstveno prepoznati u trećoj skladbi (“War“) izmjenjuju se u prvom dijelu albuma s nježnim melodijama čiju kvalitetu autor uspijeva prepoznati te ih iz tog razloga i više puta ponavlja tijekom jedne skladbe, poput refrena u kakvoj pop pjesmi.

Na moju žalost (a tu se i djelomično ispunjava moje proročanstvo o skretanju u mediokritetske vode), kompozitor napušta tu strukturu u drugoj polovici albuma i gubi se u napornim improvizacijama.

Ipak, Krajačić i njegova pratnja ne tonu preduboko pa na trenutke uspijevaju postići skladnu cjelinu – savršen primjer za to je ritmom nabijena stvar “Space“, najkraća glazbena epizoda na albumu, a tu je i “Prayer“, skladba potpuno suprotne dinamike, koja ima gotovo meditativno svojstvo.

Kada bismo sve ove glazbene vizije Damjana Krajačića željeli ocijeniti s dvije riječi, prvo što bi mi palo na pamet jest spiritualno iskustvo. U kontekstu jazza, koji često ima previše izraženu tu matematičku komponentu, to je puno prije prednost nego nedostatak.

Ako će ubuduće autor to još dodatno potencirati i osloboditi se nekih ograničavajućih zakonitosti žanra, možemo se nadati skorom remek-djelu suvremenog hrvatskog jazza.

Tekst: Tino Friščić