Kraj za novi početak

Affector je internacionalni projekt-bend sastavljen od iznimno poznatih i cijenjenih glazbenika, a formirali su ga belgijski bubnjar Collin Leijenaar (Neal Morse, Dilemma, Transatlantic, Spock’s Beard) i njemački gitarist Daniel Fries (Divinity).

Prvotna ideja bila je da debi album izađe još 2006., no to se sve odužilo, njegovo komponiranje i snimanje trajalo je četiri godine, a u postavi su im se pridružile dvije veličine progresivne glazbe današnjice, sjajni pjevač Enchanta, Spock’s Bearda i Thought Chambera Ted Leonard i basist Symphony X-a Michael LePond.

Dodamo li ovome da su na albumu u ulozi klavijaturista gostovali Neal Morse (ex-Spock’s Beard), Alex Argento, Derek Sherinian (Black Country Communion, Planet X, ex-Dream Theater) i Jordan Rudess (Dream Theater), jasno je da je ovdje u pitanju ‘zvjezdana’ postava. Zanimljivo, usprkos tome što su angažirana tako jaka imena tog instrumenta, udio klavijatura više se svodi na suptilnost, na kontinuiranu potporu, na pratnju, na dodatno ojačavanje atmosferskog ugođaja, a jako je malo dijelova u kojima se uzdižu iznad ostalih instrumenata i nalaze se uglavnom u sporednim, ali itekako važnim ulogama.Isto tako, iako izvrsni, sa širokim spektrom harmonija, u najvećem dijelu iznimno emocionalni i produhovljeni, vokali nemaju dominaciju gotovo ni u jednoj pjesmi, ali zato maksimalno proživljavaju svaki otpjevani segment(ić). “Harmagedon” je konceptualan album s kombinacijom mračnih, apokaliptičnih tema i onih koje nude nadu u spas. Dakle, stalne ‘borbe’ tame i svjetla, s mnogo teških riffova, brzih, ali i sporijih, emotivnijih solaža, catchy refrena i relativno zamršenom konstrukcijom pjesmarice.

Čvrsti je to progresivni metal s utjecajima powera, s orkestralnim ‘potpisima’, ponekim rockerskim riffovima, neoprogresivnim klavijaturističkim ulogama, dobrim dijelom mirnim, a opet i munjevitim, silovitim solažama, s kombinacijom čvrstih, s mekšim i krhkijim trenucima, u potpunosti usklađenih s koncepcijom albuma. Tekstualno, “Harmageddon” svoje korijene ima u prikazu kraja svijeta u 2012. prema proročanstvima Maya i Nostradamusa, a tekstovi su ‘oslonjeni’ na one iz Biblije.

“Overture pt.1 Introduction” mračan je uvod u kojem sudjeluje poljski Sinfonietta Consonus orkestar, dok je “Overture pt.2 Prologue” tipičniji, teatralizirani prog-metal instrumental s dosta utjecaja orkestra, laganijih dijelova s naglašenim bas linijama, gitarskim melodijama, održavanjem visokih ritmova, gitarskom univerzalnošću, poprilično tehniciranja i solom koji se proteže kroz cijelu pjesmu. “The Rapture” je moćan, energičan 14-minutni ep s gitarskim dominacijama od početka, kontinuiranom klavijaturističkom pratnjom, kombiniranjem melodijskih sola i orkestralnim dijelovima, i s nekim od najmoćnijih riffova na albumu.

Još jedan epski naslov krije se iza imena “Harmagedon“, koji je ubrzan s nekoliko bržih prog-power dijelova, sadrži nekoliko umirujućih, emocijama sklonih interludija s akustikama i orkestralijama, dosta univerzalnih izražavanja u solo dionicama, sugestivnih višeglasja i rockerskog sola koji podsjeća na Santanu. Drukčija od svih je emocijama, akustikama nabijena neoklasična balada “Cry Song“, a žestok, srednjeritmični prog-metal/hard rock naslov “New Jerusalem” uz naglašeni orkestralni završetak album privodi svom kraju.

Album koji se može svrstati u red boljih objavljenih u zadnjih, pa recimo, godinu dana. Naravno, koliko god da se iza njega krije opis ‘progresivni’, jasno je da se to više odnosi na samo stilsko uobličavanje, a manje na stvarne, šire obujme progresije, jer nju je čak i unutar ove glazbe dosta teško očekivati. No da je, osim zbog aktualne tekstualne tematike i glazbeno zanimljiv, to nije nimalo sporno i zato ga vrijedi iskušati. Zato vrijedi provjeriti što nas to očekuje ‘s one strane’.