Finoća i ugoda progresivnog rocka

    812

    Kaipa

    Vittjar

    Datum izdanja: 27.08.2012.

    Izdavač: Inside Out

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. First Distraction
    2. Lightblue and Green
    3. Our Silent Ballroom Band
    4. Vittjar
    5. Treasure-House
    6. A Universe of Tinyness
    7. The Crowned Hillsides
    8. Second Distration

    Godinu koja prethodi onoj kada će Kaipa proslaviti 40 godina otkako je osnovana kao Ura Kaipa, obilježio je novi studijski album, jedanaesti u sve to vrijeme, no znamo li da ga dva desetljeća nije bilo na sceni, još ih je i dosta ‘proizveo’.

    Ako mu je titulu najpoznatijeg švedskog progresivnog rock benda
    ‘preoteo’ The Flower Kings, onu najstarijeg nitko mu ne može. I jednog
    od najzanimljivijih, što je dokazao i pokazao i na ovom albumu.Kaipa i dalje na iznimno zanimljiv, sofisticiran, zarazan i neodoljiv način miksa progresivni rock s folkom, popom, pokatkad i renesansnim ugođajem, koji zvuči nadasve veselo, optimistično, ponekad i ponegdje i mekano, ali svugdje izuzetno slušljivo. To su osnovne karakteristike albuma “Vittjar“, raskošnog djela prebogatog lijepim, izrazito ugodnim i raspuštenim melodijama.

    Usprkos tome što postoji nekoliko dugih pjesama, i one su u najvećim dijelovima opuštajuće, ne naziru im se neka posebna ograničenja, vrlo su širokih i opsežnih kompozicijskih formi, kompleksne, zahtjevne, ali opet ne i komplicirane. Instrumentalne izvedbe su svježe, poletne, zanimljive i univerzalnih izražajnih karaktera, svi se instrumenti izmjenjuju u glavnim ulogama, najviše gitare, Hansovi i Patrikovi vokali, iako (polu)zapovjednih karaktera, pozitivnih su raspoloženja, a Aleenini su djevojačko nježni i sanjarsko nevini.

    Muziku podržava

    Klavijature održavaju pozitivnu atmosferu, skupa s violinama, frulama i zviždaljkama unose dah srednjeg vijeka, a od ritam sekcija više su eksponirani basevi, a manje bubnjevi. Folk rock instrumental “First Distraction” najavljuje album koji predstavlja “Lightblue and Green“, stvar koja kombinira žešće riffove, akustike, violinu, flautu, nešto malo orkestralija, gitarsko tehniciranje u središnjem dijelu i miks muškog i ženskog pjevanja. “Our Silent Ballroom Band” u svoje 22 minute nudi pregršt zvukova i suzvučja, uglavnom je laganih do srednje brzih ritmova, s puno melodija, plutajuće-plovećim klavijaturama, nježnim ženskim i jedva grubim muškim vokalima, razigranim bas dijelovima koji upućuju na jazz, izmjene renesansnog i modernog ugođaja, gušće, ali jednostavne gitare, i usprkos svom trajanju ima tečnost i u nijednom momentu ne zapada u monotoniju. Lijepo za slušati.

    Vittjar” ima puno sporog ritma, predvodi je violina, pomaže mirniji solo i otpjevana je na švedskom, “Treasure-House” je pijevno-plesna pjesmica s reggae uporištem, a “A Universe of Tinyness” pjesma srednjeg ritma s punim angažmanom akustika, ženskog pjevanja i violina, čiji sound naginje i ka orkestralnom, dok im se prema kraju pridružuje žešći i gušći gitarski riff. “The Crowned Hillsides” je deset i pol minuta duga pjesma koja kombinira spore i srednje ritmove, s uvodnim folkerskim melodijama, izmjenama ugodnih muško/ženskih pjevanja i dosta nježnim instrumentalijama.

    Ovaj bismo album mogli nazvati atipično tipičnim progresivnim rock djelom, iz razloga što se s tim stilom baš i ne povezuju karakteristike tipa ‘ugodno’, ‘veselo’ ili ‘opušteno’, već one kao što su ‘psihodelično’, ‘melankolično’ i slično. No u suštini, itekako je pravi predstavnik subžanra kojeg predstavlja, a to što je više vedrije naravi nema nikakve veze. Pozitiviteta danas ionako kronično nedostaje pa mu to, u konačnici, kod dijela konzumenata može donijeti više pluseva nego minusa.

    Muziku podržava