Hoćemo li u budućnosti dovoljno cijeniti sadašnjost?

    1361

    Arjen Anthony Lucassen

    Lost In The New Real

    Datum izdanja: 23.04.2012.

    Izdavač: Inside Out

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The New Real
    2. Pink Beatles In A Purple Zeppelin
    3. Parental Procreation Permit
    4. When I’m A Hundred Sixty-Four
    5. E-Police
    6. Don’t Switch Me Off
    7. Dr Slumber’s Eternity Home
    8. Yellowstone Memorial Day
    9. Where Pigs Fly
    10. Lost In The New Real
    1. Our Imperfect Race
    2. Welcome To The Machine (Pink Floyd Cover)
    3. So Is There No God?
    4. Veteran Of The Psychic Wars (Blue Oyster Cult Cover)
    5. The Social Recluse
    6. Battle Of Evermore (Led Zeppelin Cover)
    7. The Space Hotel
    8. Some Other Time (Alan Parsons Project Cover)
    9. You Have Entered The Reality Zone
    10. I’m The Slime (Frank Zappa Cover)

    Multiinstrumentalist i multi-genijalac Arjen Anthony Lucassen bez ikakve je dileme jedan od najkreativnijih kompozitora današnjice, koji još tamo od osamdesetih s Vengeance, a pogotovo od devedesetih i albuma “The Final Experiment” (1995.) s Ayreonom redovito izbacuje vrhunska, uglavnom misaona, konceptualna izdanja.

    Većina njih sa spomenutim Ayreonom, no ni ona sa Star One i(li) naglašeno ambijentalni projekt Ambeon (“Fate of A Dreamer”, 2001.) baš ne zaostaju, a isti je slučaj i s njegovim drugim solo uratkom nakon puno godina čekanja (“Pools of Sorrow, Waves of Joy”, 1992). U biti, manje-više svi bi se njegovi uraci mogli smatrati solo uracima, no ovaj se razlikuje po tome jer je otpjevao sve glavne dionice i svirao gotovo sve instrumente, za razliku od ranijih izdanja na kojima je ugošćavao cijelu svitu vrhunskih glazbenika.

    Posebna moć Arjenovih izdanja su kompaktnost i vrhunska korelacija unutar težih, konceptualnih karaktera priča, gdje raznoliki glazbeni utjecaji i stilska izražavanja na sofisticiran način prate tekstove koji tematski povezuju naslove. I koji su jednako uvjerljivi kao dijelovi cjeline, ali svoje različitosti potvrđuju kao posebne vrijednosti i kroz individualno analiziranje. Ovaj put priča je nekako poznata, bliska i usprkos jakom futurističkom predznaku dosta realistična i mnogi su o nečem takvom (barem jednom) razmišljali.

    Sa stanovišta stalnog tehnološkog napretka mnogi se pokušavaju prebaciti xy godina naprijed i razmišljati što će tada biti moguće, a što je danas jedva i zamislivo, a kamoli ostvarivo. Naime, priča prati gospodina L negdje u 21. stoljeću, sačuvanog u trenutku kliničke smrti u terminalnoj fazi (danas) neizlječive bolesti. Gospodin L oživljen je u dalekoj budućnosti kada je tehnologija dovoljno napredovala za liječenje njegove bolesti i odjednom se nađe u svijetu koji se drastično promijenio. Do te mjere da mu linija između onoga što je stvarno, a što nije, više niti samome nije jasna. Zato je dobio psihološkog savjetnika, kojeg ‘glumi’ legendarni Rutger Hauer, koji si je pisao narativne skripte po Arjenovim predlošcima.

    Muziku podržava

    Psiholog je zadužen da mu pomogne u emocionalnoj prilagodbi u novom, njemu čudnom svijetu. Pjesme na prvom disku prate glavni lik kroz njegovo emocionalno putovanje u kojem je suočen s ozbiljnim i komičnim aspektima nove stvarnosti, te očajnički pokušava odlučiti može li pronaći svoje smisleno mjesto unutar nje, opisano kroz niz kontroverznih tema kao što su cenzura, kontrola stanovništva, eutanazija ili religija. Drugi disk miks je pjesama koje su dio koncepta, ali nisu stale na prvi, te covera koji su (manje ili više) vezane uz koncept.

    Glazbena raznolikost općenito je jedan od simbola Lucassenovih projekata, pa tako ni “Lost in New Real” nije iznimka, te se na albumu može čuti niz srodnih, ali i kontrastnih stilova poput progresivnog, psihodeličnog, classic ili hard rocka, folka, metala, industriala i popa, s mnogo detalja spojenih u jednu cjelinu, što zvuku daje na eklektičnosti. Atmosfera je u najvećem dijelu tamna, napeta, čak i predramatična, ali ima i komornih, kao i optimističnijih dijelova. Za vjerodostojniji futuristički ambijent korišteno je dosta elektronike, a ozbiljnost, ali i raskošnost daju orkestralni elementi, koji imaju klasičarski, moderniji, ali i folkerskiji, srednjevjekovni prizvuk.

    Vokali su uglavnom mirni, tek na momente razdražljiviji, uvijek izrazito odmjereni, uvjerljivi, te na pravilan način prenose dijelove priče, pa se u njima nazire hrpa najdubljih emocija, osjećaja straha, neizvjesnosti, zatečenosti, čuđenja, iznenađenosti, razočarenja, tuge, sjete, nostalgije, ali i ljutnje, bijesa, kao i daška optimizma, a prateće izvedbe u tome ih vjerodostojno prate. Iako sveprisutne, gitare nisu toliko eksponirane, izdvajaju se u akustičnim varijacijama, mirnijim solo dijelovima, s povremenih žešćim, heavyu naklonjenih riffanjem, pokojom rockerskom sirovošću i u potpunosti su podređene kolektivu. U koji se predobro uklapaju, dopunjuju, izmjenjuju i razmjenjuju s poprilično zastupljenom violinom, pa klavijaturama, bubnjevima, koji možda ponekad zvuče presintetički, te nešto indiferentnijim, ali pogođenim i prilagođenim dionicama flaute i čela.

    Pjesme su očekivano kompleksne, razrađene, strukturalizirane, s teškom atmosferom, no mogućnost zapadanja u neki teži oblik apatije, beznađa, kaotičnosti i pesimizma sprječavaju catchy refreni. Sve na prvom disku počinju narativnim dijelovima praćenim elektronikom, nakon čega slijedi instrumentalna raskoš koju je teško opisati do u detalje. Akustični početak, mirno pjevanje, tmurna atmosfera, žešći riffovi, relativna kaotičnost, opušteniji refreni s dosta ambijentalnih melodija i istaknutiji solo flaute obilježja su nastupne pjesme “The New Real“, a više melodičnosti ima “Pink Beatles In A Purple Zeppelin“, koju obilježava i minijatura na pianu, te nešto optimističniji violinski angažman.

    Parental Procreation Permit” ima značajniji utjecaj piana, atmosferskih klavijatura, grublje gitare, osornije vokale, mini-orijentalni ugođaj i industrijaliziraniju odjavu. Središnji dio albuma glazbeno je vedriji, što se čuje i osjeća kroz kontinuiranije melodičnije naslove, kao što je “E-Police” s odmjerenijim i utjecajnijim gitarama. “Don’t Switch Me Off” više je realistična, manje pesimistična pjesma s lijepom kombinacijom akustičnih gitara, gudala i pratećih klavijatura, koje načas preuzmu inicijativu i odrade neoklasičarsku solo rolu. “Dr Slumber’s Eternity Home” se nakon početne onomatopeje grmljavine transformira u relativno veseli song s back pripjevima, napjevima i dopjevima, značajnim orkestralnim dijelovima, žešćim gitarskim solom praćenim bubnjevima, te kontinuiranim akustikama koje bi se u završnom dijelu lako pripisale bendžu.

    Yellowstone Memorial Day” najgitarističkija je, nekako i najžešća stvar na albumu, iako srednjeg i sporijeg ritma, a “Where Pigs Fly” sadrži gomilu orkestralija i srednjevjekovnih folk melodija, te dosta emocija u pjevanjima i gitarskim solažama. Očekivano, desetominutna “Lost In The New Real” pravi je finalni ep, u kojem je, s glazbene strane, sažeta kompletna priča i prava je instrumentalna rapsodija. Pjesma je dosta mračna, uglavnom se ‘provlači’ kroz srednji ritam, s modulativnim vokalnim izražavanjima, pratećim vokalnim izvedbama, srednjevjekovnim melodijama, značajnim udjelom orkestralija, gudačkih, akustičnih, piano i bubnjarskih dijelova, a upravo je akustike i flauta na polovini ‘lome’ i u drugom je dijelu više rockerska. S kombinacijom neoklasičnih i hard rockerskih klavijatura, laganijih prog-rock solaža, višeglasja u pratećim vokalima, ‘razbijajućim’ riffovima, a finale stiže s bubnjanjem u stilu otkucaja srca, koje polako prestaje uz lagano pjevanje i sve zamračeniju atmosferu u orkestralni konačni završetak kraj, uz umjetno izazvano ‘titranje’ u vokalima.

    Drugi CD bi se na određeni način mogao doživjeti kao bonus izdanje, no u svakom slučaju, i ono ima svojih vrijednosti i cjelina je koja jednako dobro funkcionira kao dodatak glavnoj, ali i samostalno. Pjesme koje su ispale ‘višak’ imaju slične karakteristike kao i one koje su upale u priču, a coveri djeluju sirovije i rockerskije. “Our Imperfect Race” uz akustični početak i onomatopeju ‘hukanja’ dosta je turobna pjesma sa sporim prog-rock ritmovima i neoklasičarsko-futurističkim klavijaturama, dok je Pink Floydov cover “Welcome To The Machine” kaotična, psihodelična, ambijentalno-apokaliptična pjesma, otprilike kao i u originalu.

    Led Zeppelinova “Battle Of Evermore“, u kojoj je dobar dio otpjevala Elvya Dulcimer, kombinacija je rocka, hard i progressive rocka i folka, “I’m The Slime“, pjesma Franka Zappe, kaotičniji je i siroviji rock naslov s grubim pjevanjima, a “The Social Recluse” donosi jače utjecaje basa i mnoštvo pop melodija. U priču oko obrade pjesama definitivno se moglo ‘uplesti’ i Jethro Tull, jer osim ovećeg angažmana flauta, ima pjesama, poput “You Have Entered The Reality Zone“, koje koncepcijski podsjećaju na taj bend.

    No o tome će se ozbiljnije razmišljati nekom drugom prigodom, jer ovdje baš i nema potrebe, prostora, a ni mogućnosti da se analizira što bi (ili je) još trebalo. Mnogo toga je ovdje prezentirano, mnogo je nesklada usklađeno. A upravio je taj pojam, sklad ili harmonija, jedan od ključnih u opisu ovog albuma, kojim je Arjen još jednom potvrdio sve što je, da se ne ponavljamo, izneseno u prvoj rečenici.

    Muziku podržava