Koncert s najviše prodanih ulaznica odsad i u vašem domu

Nakon ubacivanja diska u player čeka vas patetično američki uvod u spektakl na koji je došlo skoro pola milijuna ljudi. Duboki glas priprema vas pričicom na činjenicu da SAD nisu toliko daleko od Kanade i da je američka propaganda stigla sve (čak) do Toronta. Ako zaboravimo tu činjenicu čeka nas neloše izdanje na jednostrukom disku (samo), solidne kvalitete slike i prosječnog zvuka.

Osim koncerta (118 min) tu je još i galerija slika, par osvrta na suradnje Stonesa i ostatka ekipe i kratke snimke kanadskih bendova koji su zagrijavali atmosferu prije samog main eventa.

Koncert zapravo počinje izlaskom The Flaming Lips, pa The Isley Brothers, a tu se negdje ugurao i Dan Aykroyd. Nastavak slijedi sa “Señoritom” Justin Timberlakea (kojem iskreno ovdje nije mjesto i koji se na neki, meni neshvatljiv način, ovdje ugurao nekim propustom ili organizatora ili nekoga od izvođača koji su izgleda zaboravili značenje pojma rock), The Guess Who izvode dvije stvari, još tri za Rush, a sa zadnjim zrakama sunca dolaze i pravi, veliki i legendarni. Iskreno ne vjerujem da bi netko kupio ovo izdanje zbog navedenih glazbenika, ali nastavak donosi pravu zabavu, što se uostalom vidi i u publici.

“Back In Black” i “Thunderstruck” zapalili su sve fanove AC/DC-a, a priznajem i mene, svojom izvedbom, svježinom i ludim australskim plesnim koracima Angus Younga koji, iako ostario, još uvijek ima snage pretrčati pozornicu uzduž i poprijeko.

I napokon, legende zbog kojih je većina i došla, legende koji su prodali većinu od ovih 490.000 ulaznica, izlaze na pozornicu The Rolling Stones. Pale sa “Start Me Up”, “Ruby Tuesday”, a “Miss You” (s Justin Timberlakeom) zvuči kao hladna pljuska i izaziva revolt publike u prvim redovima koja na opće iznenađenje Keith Richardsa zasipa i Stonese i samog, malog, nejakog Justina plastičnim bocama i ostalim smećem.

Ali sve se brzo zaboravlja kada u pomoć stižu AC/DC i zajedno s legendama sviraju “Rock Me Baby”. Koncert kulminira blues rifovima, odličnom zabavom, kako na stageu tako i u publici. Stonesi zatvaraju događaj sa “Satisfaction” dok publika uspijeva izvuči još i “Jumpin’ Jack Flash” za kraj. Slijedi, moram priznati, najbolji (barem zvučni) dio, ako za ništa drugo, za testiranje Dolby sistema, vatromet kojim se još jednom želi pokazati masovnost događaja.

Za kraj moram reći da je izdanje korektno, koncert zabavan (više u svom kraju nego početku) i da pravih zamjerki, pored incidenta s Timberlakeom, ni nemam, niti ih smijem imati, ako zbog ničega, onda iz poštovanja prema velikim legendama koje svakim izlaskom na pozornicu jamče dobar provod svima u publici, ili u mom slučaju trosjedu.

I sam natpis na coveru (The Largest Ticketed Single Day Event In History) govori puno, pa je i razumljivo zašto se ovaj spektakl našao na DVD-u.