Koncert koji nije mogao biti neuspješan

Nakon što objavite novi album, posve logična stvar je poći na turneju kojom ćete ga predstaviti. Mark Knopfler i Emmylou Haris su u svibnju 2006. objavili zajednički album “All The Roadrunning” i pošli na promotivnu turneju, razmišljajući zašto ne bi iskoristili i promociju albuma, snimili koncert i kasnije ga predstavili na DVD-u naslovljenog kao “Real Live Roadrunning“? Uistinu, zašto ne?

Koncert – na kojem su svoje mjesto pronašle pjesme s albuma “All The Roadrunning”, solo uratci Knopflera i Harris, no i neki stari hitovi grupe Dire Straits – održan je u Los Angelesu (The Gibson Amphitheatre) mjesec dana po izlasku albuma koji je spojio dvije naoko nespojive glazbene veličine za koje biste zasigurno pomislili kako samo nastupaju zajedno na istoj pozornici, a ne kako nastupaju jedno uz drugo.

Efektna, no ujedno tako jednostavna naslovnica samog izdanja trebala bi vas uvjeriti kako ponosni vlasnici valjda najprepoznatljivijih gitara u svom žanru (s jedne strane akustični Gibson country gospe Emmylou Harris; s druge najpoznatija National steel gitara svih vremena Marka Knopflera) ne samo da mogu stati skupa na pozornicu, već mogu i izvesti cijeli naramak pjesama o životu i ljubavi, i to izvesti ga jako dobro.

Međutim, premda je od sedamnaest pjesama svega pet s njihovog zajedničkog albuma, upravo je u tih pet najveći problem čitavog koncerta. Naime, apsolutno se ništa ne može prigovoriti glazbenicima na bini (premda su vrhunski uigrani bilo kao tim, bilo kao solisti, još uvijek nisu dovoljno medijski eksponirani, dovoljno je reći kako su prisutni svi standardni Knopflerovi glazbenici koji ga prate na turneji), njihovoj svirci (osobito treba spomenuti Stuarta Duncana na violini u “Red Staggerwing“), pjevanju i čitavom dojmu glavnih zvijezda večeri), no gotovo je nemoguće razlikovati koncertnu verziju tih pjesama od one studijske, što bi – po nekakvoj logici – trebala biti osnovna razlika (sjetite se, primjerice, studijske verzije “Sultans Of Swing” i njezine ‘alkemijske’ koncertne inačice).

Zaista se nema što osobito reći za te pjesme s obzirom kako doista zvuče kao studijske verzije koje se od nje razlikuju tek po jedva čujnom žamoru publike.

One, koji letimice prelete po pjesmama prije samog pokretanja DVD-a, zasigurno će prvo zainteresirati stare stvari Dire Straitsa: “Romeo & Juliet”, “So Far Away” i “Why Worry”. Nevjerojatno je kako neke pjesme napisane prije dvadeset (i više) godina još uvijek stvaraju onaj isti osjećaj kao pri prvom slušanju.

“So Far Away” savršeno je nadograđena s back-vokalom Emmylou, njezinom zvonkim kristalno čistim glasom koji joj je pridodao ‘ono nešto’ zbog čega pjesma zvuči svježe, kao da je napisana samo zbog njezinog back-vokala.

“Why Worry” (nažalost bez prepoznatljivog uvoda kojeg je jedan naš autor lakih glazbenih nota ‘posudio’ za pjesmu jedne naše predstavnice na Euroviziji s kojom je 1995. osvojila drugo mjesto na jednom prestižnom festivalu u Dalmaciji) postala je u potpunosti pjesma Emmylou Harris, a nakon što ju je otpjevala pomislit ćete kako je oduvijek i bila samo njezina.

Ali čudna je Knopflerova odluka da “Romeo & Juliet” otpjeva u potpunosti sam, jer (najiskrenije) prvo što sam pomislio pregledavši popis pjesama bilo je kako će upravo ta pjesma biti sjajna u njihovom duetu. Međutim, dueta nema, ali to ne znači da pjesma – koja se već trebala izlizati protekom svih ovih godina – zvuči loše. Knopflerov stil sviranja uvijek je prepoznatljiv, pa tako i ovdje, ono što razlikuje izvedbe jedne pjesme jest njegova inspiracija, ali srećom po sve nas, za “Romeo & Juliet” uvijek je i više nego inspiriran.

Što se tiče solo uradaka Emmylou Harris, nevjerojatno ali istinito, doista zvuče bolje nego u doba kad su nastali: “Red Dirt Girl“, “Boulder To Birmingham” i “Born To Run” možda jesu stare pjesme, no otpjevane su i prezentirane s takvim žarom kojeg se ne bi posramile ni neke mlađe izvođačice kojima Emmylou može biti baka.

A istovremeno je lijepo za vidjeti Knopflera kako se za vrijeme njezinih pjesama ne trpa u prvi plan, već samo pospješuje pjesmu govoreći više s tek par brižno odabranih tonova i fraza, nego što bi mnogi uspjeli i sa stotinu.

Čitav koncert prezentiran je besprijekorno, tečno, bez zastajkivanja s fantastičnim zvukom od kojeg zastaje dah, a ukoliko niste raspoloženi za vizualni dojam, uživat ćete i u samom audio ugođaju; koncert ispunjava svrhu samo i ako ga slušate.

No, ako ga odlučite samo slušati, propustit ćete rijetke prizore poput Knopflerovog sviranja s trzalicom (vidio sam samo jednom, još iz doba Dire Straitsa, kad je svirao “The Man’s Too Strong”), kemiju između dva glavna aktera, ali gledajući koncert možda pomislite kako bi bolje bilo da ga ne gledate iz jednostavnog razloga što vam bude krivo što niste imali priliku prisustvovati mu.