‘M’ is for Metallica!!!

    12402

    Metallica

    Death Magnetic

    Datum izdanja: 12.09.2008.

    Izdavač: Mercury / Aquarius Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. That Was Just Your Life
    2. The End Of The Line
    3. Broken, Beat & Scarred
    4. The Day That Never Comes
    5. All Nightmare Long
    6. Cyanide
    7. The Unforgiven III
    8. The Judas Kiss
    9. Suicide & Redemption
    10. My Apocalypse

    Evo ga, napokon! Novi album, nakon pet godina. Toliko se o njemu pričalo i toliko je bilo uvoda u njega, da već polako imam osjećaj da smo ga i prije čuli. Drugačija su očekivanja ovoga puta, drugačiji je prethodni album kojeg je trebalo premašiti i turbulentno je razdoblje iz kojeg je trebalo izaći. Sve u svemu – novi album, Metallica, povratak bržem, agresivnijem metalu… Treba li što više reći?!

    Ovo je album kojem recenzija ne treba, jer će ga tako i tako apsolutno svi preslušati. Nestrpljivi neka odu u CD shop, a strpljivi nek čitaju dalje. Svejedno, jer preslušat ćete ga…

    Svi sve znamo o njima, ali neki uvod treba napravit, jer su okolnosti i zadnja tri album stvorila neku čudnu atmosferu. Južnjačkim rockom okupani “Load”, još alternativniji “Reload” i grupno terapijski “St. Anger” sa sirovo lošom produkcijom nekako su bili kao čudna kriza srednjih godina ovog benda.

    Death Magnetic” definitivno je povratak u formu, povratak muškom metal zvuku, pokazatelj da je Metallica bend preko kojega svi uđu u svijet metala, i podsjetnik kakve pjesme znaju napraviti. Ipak, da se ne zaletimo, teško da smo dobili novi “Master of Puppets”.

    Muziku podržava

    Dobar zvuk Larsovih bubnjeva nakon kanti za smeće na “St. Anger” opet je tu, sola Kirk Hammeta vratili su se opasniji, brži, brutalniji i češći nego ikada, James je pokazao kakav je majstor riffova (riječi su tak-tak), a pjesme su opet duge, s uvodima, kiticama, refrenima, dugim instrumentalnim razbijačinama i klimaksima, istrzavanjima i brzim thrash bubnjevima. Dakle, sve je tu.

    Čak i po strukturi i ideji albuma, vidi se da je ovo povratak u ‘dobri stari stil’. Akustični uvod u “That Was Just Your Life“, pa razvijanje u monstruoznu stvar. Pa četvrta po redu (baš kao i epske ‘laganice’ na starim albumima) “The Day That Never Comes” kao prvi singl i stvar sa zvukom i atmosferom “One” ili “Sanitarium” pravi je pokazatelj polu-balade – polu-thrasherice.

    Pa predzadnji instrumental “Suicide & Redmption” koja možda nije “Orion” Cliffa Burtona, ali je do jaja stvarčuga.

    I onda zadnja (baš kao i “Dyers Eve” i “Damage Inc.”) najžešća (i jedna od najboljih koje sam čuo u zadnje vrijeme) “My Apocalypse” koja je vratila stare metal riječi, Hetfieldovo brzo pjevanje i sve moguće verzije brzih thrash Larsovih ritmova. Definitivno stvar za zatvaranje albuma i postavljanje pitanja – ‘Kako 45-godišnjaci misle ovo svirati svake večeri, i kako misle jednog dana snimiti album i žešći od ovoga?!‘ A očito su sposobni.

    Uz stvari koje su obilježile povratak u song-writing formu, “All Nightmare Long” također se pokazuje kao jedna od najjačih stvari koje su napisali još od albuma “…And justice For All”.

    No, da ne ostane sve na hvalospjevima, treba naglasiti da je ovaj album nekakav preskočeni nastavak na “Black” album, ali i da se osjeti onaj dodir sredine ’90-ih.

    Posebno na “Unforgiven III” koja je uvjerljiva najlošija (čak i najgluplja) stvar od te cijele sage. Ne znam je li ta stvar u startu namijenjena za nastavke, ali meni to nikako nije jasno i nadam se da više neće bacati mrlju na legendarnu “Unforgiven” jedinicu.

    Pokraj njih “Broken, Beat & Scarred“, “The Judas Kiss” i “Cyanide” (s jednim od najboljih duplih thrasherskih gitarističkih dionica), zvuče slabo, iako su i tako pjesme koje pljuju u lice svim stvarima sa zadnjih nekoliko omraženih uradaka.

    Prije kraja, treba odati počast Rick Rubinu koji je album producirao na način da sada svi mrze Bob Rocka, i koji ih je vratio u svijet pravog metala i zapalio im staru vatru.

    I to je to! Nadam se da su rijetki izdržali do kraja recenzije, jer bi ih nekoliko spomenutih stvari trebalo odmah natjerati da poslušaju kako se to Metallica vratila u formu jača no ikada (figurativno rečeno).

    Svatko tko sluša gitarističku glazbu, puno toga duguje Metallici, a najmanje što može napraviti je da presluša njihov novi album.

    Ponavljam, ne očekujte nenadjebivo remek-djelo kao “Master of Puppets”, ali budite sretni što je Metallica još uvijek sposobna snimiti album koji će nam razvući metal-osmjeh na lice i koji će definitivno isprati većinu gorkog okusa u zadnjih 10-ak godina.

    Ljudi, to je Metallica!!!

    Muziku podržava