‘Teksašanka’ u istraživanju Motowna

Dok se njen matični bend malo odmara, Sharleen Spiteri je odlučila iskoristiti vrijeme i napraviti svoj prvi samostalni uradak koji se podosta razlikuje od radova grupe Texas. U svom prvom solo albumu nazvanom “Melody“, četrdesetogodišnja Sharleen se više bavi s drugim smjernicama pop zvuka, moglo bi se reći s retro-pop-soul, a samog rocka ima u maloj mjeri.

Mnogi frontmeni poznatih i onih manje poznatih bendova znaju ‘odlutati’ od svojeg matičnog benda i izdati pokoji album pa je pravo čudo što se Sharleen za to odlučila tek sada. Razlog tome je što se na “Melody” iznjedrilo mnogo lijepih trenutaka, pravih pop draguljčića, koji ukazuju da Texas ne mora biti jedina opcija za Spiteri.

Ono što je Scott Walker radio na početku karijere, očito se duboko zacementiralo u svijest Britanaca pa se njega često može asocirati s pojedinim modernim bendovima. Tako bih i za ovaj album naveo Walkera kao jednu glavnu nit vodilju, a tome se svakako mora nadodati Motown zvuk.

Ekipa koja je radila na albumu svakako je vrlo zavidna i mnogima nedostižna. U prvom redu se to vidi u bendovskoj pomoći, a najviše je pridonio Johnny McElhone. Uz njega svakako treba izdvojiti u posljednje vrijeme vrlo popularnog bivšeg Suedovca Bernarda Bultera, koji je svojim iskustvom također pripomogao na albumu. Ipak, najveći dio tereta je ponijela sama Sharleen što je i logično.

Dosta šaroliku paletu retro pjesama vodi vrlo lijep i sugestivan vokal same pjevačice koji je toliko karakterističan da ga se lako prepoznaje i u ovakvom, malo izmijenjenom izdanju. Treba nadodati da na “Melodyu” nema tipa pjesama koji bi mogli postati neprikosnovi hitovi, ali s jednom osebujnošću, niz pjesama mogle bi mnogima prirasti srcu.

Već u uvodnoj “It Was You” osjeća se veliki utjecaj Bernarda Butlera jer pjesma je zaronjenja duboko u Motown, gotovo identično kao što je imao priliku napraviti i na Duffynom albumu “Rockferry”. Dosta zamagljen glas i dalje suvereno vlada, a posebno su dojmljive gudačke dionice koje daju pjesmi dodatnu dinamiku.

U “All The Times I Cried” podsjeća na Dusty Springfield, dok u “Stop, I Don’t Love You Anymore” na žensku verziju The Last Shadows Puppets jer je pjesma obojena gotovo tipičnim ‘kaubojskim’ riffovima koji navode na ‘divlji zapad’. Ovako raznolik i zanimljiv uvod, svakog fana Texasa će navesti na daljnje preslušavanje, a kladim se da će i ostale zanimati što je to Spiteri pripremila.

Zanimljivu glazbenu ideju Spiteri je iznijela u naslovnoj “Melody“, gdje je malo posudila Sergea Gainsbourga, “I’m Going to Haunt You” je mračan country, “Don’t Keep Me Waiting” je gotovo tipičan Texas u girl-pop varijanti iz ’60-ih, a do kraja se nalazi još niz solidnih retro uradaka na tragu već spomenutih pjesama.

Sharleen Spiteri, kao solo ili u bendu, ostat će zapamćena kao vrsna pjevačica i autorica što se dobro osjeća i na “Melodyu”. Album, na žalost, nije uvijek na visokoj razini, ‘pada’ na nekoliko brojeva koji malo kvare cjelokupnu situaciju, ali ipak, u ukupnom dojmu, dokazuje sav šarm koji smo već i ranije navikli od Spiteri.

Ovogodišnja ‘princeza’ pop glazbe Duffy, mogla bi se ugledati na nešto stariju Sharleen, budući da se obje ‘igraju’ vrlo sličnim žanrovskim područjima. Razlika je očita, snaga izražaja i autorski rad su debelo na strani Spiteri, pa bi logičnije bilo da je “Melody” ovogodišnji ‘bestseller’, a ne “Rockferry“. Hm, da, lakše je ‘prodati’ neku lijepu, mladu i plavu, nego četrdesetogodišnjakinju…