Becoming The Archetype
The Physics Of Fire
Datum izdanja: 18.06.2007.
Izdavač: Century Media / Dallas Records
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Američka skupina Becoming The Archetype, koja dolazi iz Atlante, spada u kategoriju onih čiju je muziku poprilično nezahvalno opisivati. Naime, ona je toliko kompleksna i kontrastna da bi za temeljit opis trebalo nekoliko stranica, a bojim se da bi i nakon toga čitatelj ostao zbunjen, jer ne bi mogao točno zaključiti o čemu i što je uopće čitao.
Ovakva prosudba nameće mi se iz razloga što se meni slično dogodilo prilikom, doduše ne čitanja, već preslušavanja ovog albuma. Naime, nakon svake sljedeće konzumacije ispisivao sam nove zabilješke o dojmovima, i kad sam ih krenuo uobličavati, shvatio sam da u stvari jako malo toga shvaćam pa sam stoga istu zadaću morao ponoviti još dosta puta da bih došao do što vjerodostojnijih nalaza.
A oni bi se u najkraćem mogućem okviru mogli svesti na progresivni death metal s elementima progressive, hard corea, blacka, thrasha, dooma, powera i heavya. Takav razvoj stilske situacije, naravno, podrazumijeva visoku razinu tehničke izvedbe i produkcije, što i jest slučaj, te stalnu izmjenu ritmova, od totalno spornih, preko baladnih, srednjih sve do brzih.
Logički da se i instrumentalne izvedbe kreću između gornjih muzičkih usmjerenja pa tako izdvajam gitare, najbolji segment albuma, koje znalački ‘šaraju’ između heavy, thrash, progressive i death usmjerenja. Također, zavidna je i kvaliteta vokala, koji moduliraju između harsh, growl, scream i clean, i upravo su oni najzaslužniji što je materijal u pojedinim trenucima približen blacku i HC-u.
Bilo bi nepošteno ne izdvojiti klavijature i piana, koji pridonose podizanju atmosfere i materijal dijelom obavijaju epskim omotačem, isto tako i bubnjeve, koji poput vokala ‘šeću’ unutar gotovo svih pravaca pod čijim je utjecajima rađen ovaj album. Jedino što mi se čini da nije na zavidnoj razini su bas-sekcije, koje se ipak premalo puta čuju, a njihova bi pomoć itekako dobro došla u dizanju atmosfere, ali i poboljšala ritmički udio.
Iako ovaj album nakon uvodnog preslušavanja izgleda, odnosno zvuči, dosta zbrčkano i besmisleno, činjenica je da mu upravo te karakteristike donose kvalitetu. Naravno da svi koji traže previše jednostavnosti, harmoničnosti i melodičnosti, teško da će se ovdje snaći i više je nego sigurno da im drugo ubacivanje pločice u player neće pasti na um.
Zato bi ljubitelji skupina Opeth, Edge Of Sanity, The Black Dahlia Murder ili recimo Into Eternity, mogli raditi baš suprotno. Slušati ovaj album puno puta u kontinuitetu, opčinjeni njegovom misterioznom nedokučivošću.
