Architects
Daybreaker
Datum izdanja: 28.05.2012.
Izdavač: Century Media / Dallas Records
Žanr: Metalcore
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Arhitektura u Hrvata značila bi sagraditi alpsku kućicu u najvjetrovitijem primorskom gradu, arkade i tornjeve u pitoresknom naselju i stambeno-poslovnu zgradu između dvije starinske kuće koje nisu uspjeli izvlastiti.
Srećom, naziv Architects iza sebe krije nešto sasvim drugo. Rodnu Englesku, metalcore patnju i album “Daybreaker“.
Kao da termin metalcore nije na sebe navukao i previše mrzitelja iz metal zajednice, Architects su svojim prošlim albumom “The Here and Now” čak i svoje fanove preplašili pokušajima da melodijom pofarbaju put prema komercijali. Nisu predugo čekali, i već 14-15 mjeseci kasnije ispravili su sve svoje grijehe i snimili najjači album svoje karijere.
Uvijek su bili bend koji je u svojim prefiksima često nalazio riječ ‘post’, recimo najbliže post-hardcore, i uvijek su uobičajene prekide i melodične refrene znali zamazati svakojakim idejama koje se odmiču od nečega – tipičnoga. Gitaristi zato fasciniraju idejama na “Outsider Heart“, a iznenađujuće klasični ritmovi i riffovi na “Feather of Lead” svemu daju još zreliji okus.
Nije baš da graniče s nenormalnim, ali za jedan slušljivi metalcore bend usude se svašta. “These Colours Don’t Run” i ponajbolja “Alpha Omega” pokazuju sve od navedenoga – i brutalu, i melodiju, i evoluciju. Od tipično metalcoreaških tu je “Daybreak” i “Even If You Win, You’re Still a Rat” na kojoj očekivano gostuje frend benda – Oli Sykes iz Bring Me the Horizon. A kad smo već kod njih – “Behind The Throne” valjda je odgovor na “Blessed With a Curse“.
Singl koji je predstavio album povratak je tuge i patnje – “Devil’s Island” koju su nadopunili spotom s kadrovima britanskih antikapitalističkih prosvjeda iz prošle godine. Album je obrubljen svojevrsnim prstenom koji čine prva “Bitter End” i zadnja “Unbeliever“. Obje lagane i tihe, polako se pretvaraju u apokaliptično rušenje svijeta.
Možda su me Architects u 2012. godini uspjeli samo ugodno iznenaditi, jer preizlizani metalcore žanr rijetko uspijeva zainteresirati znatiželjnog i zahtjevnog čovjeka. Ali oni su uspjeli! Teme religije, korupcije, medija i općenitog stanja društva već su dosadne i bogu i vragu, ali sve skupa je muzički skroz dobro upakirano i prezentirano.
Naravno, pod uvjetom da ikakvom post-metalcoreu uopće dajete nekakvu šansu. Ako ne, odmah prekinite s ovim mazohizmom i kliknite negdje drugdje. Internet je ionako prekrcat sranjima na koja se može gubiti vrijeme…