Plitak život i još plići album

Europljani se već godinama muče da napokon uspiju zainteresirati to zahtjevno i zatvoreno američko tržište, a onda ako i uspiju, Ameri ih uzmu za svoje. Ista stvar se očito događa i Talijanima Lacuna Coil. Godinama su se trudili i nekoliko godina uživali u reputaciji koju im je ponudio američki menadžment da ‘proturiraju’ tu glazbeno-kapitalističku državu, i sada krenuli u grešku za greškom.

Prošli "Karmacode" još je i imao nekakav balans između komercijalnih melodija i njihove gothic prošlosti, ali "Shallow Life" je očiti odlazak u poslovne želje i veće tržište. To je jasno već kad se vidi da su album snimali u Kaliforniji i to s producentom Don Gilmoreom, koji je zaslužan za uspjehe prvih albuma Linkin Parka i Avril Lavigne. I čovjek zbilja zna posao i složio je nekoliko odličnih albuma, ali uz Lacunu Coil ta kombinacija ne paše.

Nema veze što je to komercijalno i slušljivo, ali "Shallow Life" je sigurno najgore što sam čuo od ovih simpatičnih Talijana. Singl "Spellbound" je odlična stvar uz koju sam pomislio – Super. ovo je hit, singl i komercijalna najava album, a ostatak je sigurno žešći i mračniji’, no ispostavilo se da je to jedina stvar koja prolazi očekivanja koja stoje iza benda kojima je ovo već peti album (ne računajući nekoliko EP-a).

"Survive" i "I Won’t Tell You" su toliko tipične da se jedino ističe vječni adut ovog benda – Cristina Sccabia. Njen kolega na mikrofonu Andrea Ferro opet je samo neinovativni pratitelj koji na "Not Enough" ‘puca’ na Benningtona iz Linkin Parka. Dobro da ga na "Wide Awake" uopće nema, jer je iz toga nastala lijepa orkestralna laganica.

Cijeli album naglasak i trud prepušta širokim refrenima gdje se muški i ženski vokal bore da proizvedu kontrast, iza čega gitare zvuče preosrednje za ekipu koja ih svira. Možda samo "Underdog" i "The Maze" zvuče kao stari radovi ovog benda, a ostatak me sve više podsjeća na ono čega sam se najviše bojao – Evanescence. Posebno se to odnosi na naslovnu baladu "Shallow Life" i "I Like It" čijeg aranžmana i ritmičnog pjevanja se ne bi posramila niti jedna ženska r’n’b MTV zvjezdica.

Stvari su jako pamtljive, melodične i komercijalne, a izbacile su neke od najširih melodija ovog benda, što bi u nekim boljim vremenima ispalo odlično. Instrumentalno, ovo zbilja nije ništa posebno, a orijentiranje na refrene (uz dosta često priglupe kitice) samo je širenje publike.

Kada bi sa strane ostavili činjenicu da je ovo jedan Lacuna Coil, onda bi ovo bio jedan jednostavan, ziheraški popastičan album. Ovako, treba dodati još pokoju kritičnu riječ.