Kolika je i kakva linija koja dijeli život i smrt?

Koliko je ustvari tanka ili možda debela ‘linija’ između života i smrti? Ima ljudi koji su nešto takvo opisivali iz osobnih iskustava, još je više onih koje to jako zanima. Baš je ta tema američko-nizozemskom duetu Chris Brown/Ronald Wahle bila tekstualna inspiracija za drugi zajednički album u projektu Ghost Circus.

Preciznije rečeno, “Across the Line” konceptualni je album o čovjeku koji se ‘šetao’ po spomenutoj granici. Granici života i smrti, granici svjetla i mraka. Kada u recenzijama spominjemo riječi ‘konceptualno’, svjetlo, tama i slično, najčešće se radi o progresivnim rock ostvarenjima s psihodeličnim ‘štihom’.

Pa tako niti ovo ovdje nije neka bitnija iznimka. Progresivni rock koji ‘počiva’ na temeljima bendova iz sedamdesetih, s dodatkom neoprogresivnih, AOR-ovskih i utjecaja modernijih psihoanalitičara. Mislim onih koji to rade s muzičkog aspekta.

Nešto rađeno po uzoru na Pink Floyd, Marillion, Pendragon, Blackfield ili Porcupine Tree, te Spock’s Beard i Space Odyssey.

U globalu sažimajući, ovo je relativno ‘miran’ album, no ipak ima dosta jakih gitarističkih riffova i solodijelova, tako da bi mu se i ‘priljepak’ heavy mogao smatrati pogodnim.

Također, kompletan je sound dosta oštar, onako ‘in face’, pa je i taj omjer nešto što opravdava korištenje gornjeg izraza u opisu muzike. Naravno, prvenstveno se ovdje ipak radi o progresivnom rocku, čak bih rekao njegovoj melodičnijoj verziji, vrlo lijepo aranžiranom, s ‘vibrirajućom’ atmosferom, prepunoj melankoličnog ugođaja.

Individualno, album je također vrlo ‘jak’. Od vrlo snažnih vokala, unutar gitarističkih modulacija (od akustičnih, pa sve do vrlo moćnih, zvučnih metal dijelova), preko pravilnih, pulsirajućih baseva, sve do dreamy klavijatura, koje često ‘odšeću’ i u pravcu symphonic rocka.

Da bi bili još konkretniji, istaknimo nekoliko boljih naslova s detaljnijim opisom. Prva stvar “Reflection” je solidan ‘depropsycho’ instrumental s oštrijim akustikama, te obračunima syntheva i heavy riffova. Spomenimo da je finalni, desetminutni, isto instrumental, “Across the Line” sličan ovome, naravno, proporcionalno svojoj trostruko većoj dužini trajanja, s time da on završava potpuno jednakim akustikama kakvima “Reflection” započinje.

Spoj gore istaknutog ‘oštrog sounda’, jakih riffova i solaža s puno catchy melodija, općenito jednom od jačih karakteristika, pogodan je za koristiti pri opisu druge pjesme “Pathway“, koja ima možda i najviše hitoidnih karakteristika. Samim tim i predispozicija.

Progressive/psycho elemenata ponajviše ima u “Holding On“, pjesmi s novim ‘okršajima’ heavy riffova i klavijatura, jakim bubnjevima, melodičnim pjevanjem, ali i elokventnim, uglađenim i preciznim solažama à la Roger Waters.

‘Marillionska’ je, srednjeritmična, pjesma “Losing Time“, s uvodnim pop ritmovima, laganijim solažama, ‘spacey’ klavijaturama i ‘duplim’ pjevanjem. “Through the Light” ‘glavna’ je pjesma na albumu, podijeljena na osam ‘podsektora’, i ona u potpunosti objedinjuje sve što smo izrekli do sada, s time da je obogaćena gudačkim i općenito utjecajnijim symphonic aranžmanima, te ‘orijentom’.

Nema što, ovo je sasvim solidan album za progresivnu rock populaciju, koja ne bi trebala nakon što ga čuje biti previše ‘čangrizava’. Jedino što se pojavljuje ‘deja-vu’ problem i to će sigurno vrlo brzo zamijetiti. No tko već danas za to i pita?