Kad svećenik kaže da je sve u redu

Nakon desetak godina apstinecije iz svijeta glazbe, i dvadesetak godina nakon zadnjeg vrhunca (glazbenog naravno), arkansaski je svećenik Al Green prošle godine uskrsnuo s albumom indikativnog naziva “I Can’t Stop” najavljujući time da je, za razliku od njegova svevišnjeg šefa, ovdje da ostane. I dok su ostali polu ljudi, polu bogovi imali naviku bježati s onu stranu postojanja, Al Green odlučuje snimiti i drugi povratnički album, surfajući na valovima uspješnog prethodnika.

U suprotnosti sa jednim našim celebrity svećenikom, ovaj američki nema mađioničarske sposobnosti bilokacija i čudnih simbola na koži, sasvim je ‘običan’ preacherman čije je jedino efikasno oružje za širenje Božjeg nauka – razorni falsetto u usporedbi s kojim Prince po prilici zvuči kao Peter Steele iz Type O Negativea. Greenov novi album “Everything’s OK” plod je oživljene suradnje sa njegovim apostolom iz starih dana Willie Mitchellom, s kojim je u ranim ’70-tim žene do orgazma dovodio stimulirajući im samo eustahijevu cijev.

Na albumu se nalazi 12 pjesama od kojih je pola izašlo iz Greenovog pera (“Real Love”, “Be My Baby”, “Magic Road”, “I Wanna Hold You”, “Another Day”, “All The Time”) i u kojim on revitalizira intiman zvuk s kojim se započeo igrati sredinom ’70-tih godina prošlog stoljeća. Većina pjesama prožeta je aureolom soula potpomognutom anđeoskim trubama i suptilnim vokalom ponekad čak i na granici šapta kao u sjajnoj obradi Cockerove “You Are So Beautiful” koja odskače svojim minimalističkim aranžmanom, u inače instrumentima prebogatome albumu.

Greenov novi uradak i više je nego OK te svakako preporučljiv, ali je ovaj svećenik svojom željom da se pošto-poto vrati na top ljestvice pomalo kompromitirao svoje gospel korijene.