Jedno razočarenje, jedno iznenađenje

31. prosinca 2007. godine Berlinska filharmonija, pod dirigentskom palicom Sir Simona Rattlea, održala je novogodišnji koncert. Na repertoaru su se našle uvijek popularne “Slike s izložbe” Modesta Mussorgskog te 2. simfonija i “Polovetsian Dances” Aleksandra Borodina.

Taj gala koncert emitirale su njemačka, austrijska i japanska televizija. Našli su se tamo i mikrofoni EMI Classicsa koji su snimili tu svečanu prigodu i izdali je na CD-u.

Modest Mussorgsky (1839-1881) započeo je svoju vojnu karijeru, ali ju je zbog glazbe napustio. Na to se odlučio nakon što je upoznao Milija Balakireva i Aleksandra Borodina, koji su u njemu probudili nacionalnu svijest, ali ga i potakli da u tom smislu sklada glazbu zasnovanu prvenstveno na ruskim napjevima i folkloru. 1874. godine, nakon smrti prijatelja, slikara i arhitekta Victora Hartmanna, održana je izložba Hartmannovih akvarela i crteža u Sanktpeterburškoj umjetničkoj akademiji.

U njegovu čast, Mussorgsky je o toj izložbi skladao opsežno djelo za klavir. U njemu je zvukovno oživio motive Hartmannovih najboljih platna. Serge Koussevitzky 1922. godine naručio je orkestraciju “Slika s izložbe” od Mauricea Ravela. Od svoje premijere nadolazeće godine, to živopisno orkestralno djelo postalo je nezaobilazni dio repertoara virtuoznih svjetskih orkestara i dirigenata, ali i vječni miljenik publike.

Iskreno, Ravelova orkestracija “Slika s izložbe” ipak ne doseže Mussorgskiev original. Iako bi netko mogao pomisliti kako je spektar boja samog klavira oskudniji u odnosu na onaj koji se može postići cijelim simfonijskim orkestrom, ima nešto daleko pronicljivije u orginalnoj klavirskoj partituri, nego što je to slučaj kod Ravelove obrade.

Ipak, ako i okrivimo Ravela za zvukovni svijet ove orkestralne verzije, Sir Simon Rattle i Berlinska filharmonija svakako da nisu u svom najboljem izdanju. Dapače, mogli bismo steći dojam kako slušamo ‘zagrijavanje’ prije samog velikog događaja.

S druge pak strane, Rattleova vizija Borodinove 2. simfonije, sasvim je druga priča. To je djelo nepresušan izvor boja, života i momenata, a interpretacija Berlinske filharmonije i Simona Rattlea teško da može biti uvjerljivija i posvećenija nego što jest. Ovdje napokon možete osjetiti da orkestar svira rusku glazbu, a sve vezano za njihovu svirku miriši na stil koji njihov ugled i pretpostavlja.

Aleksandar Borodin (1883-1887) bio je skladatelj i profesor kemije na Medicinskom fakultetu u Sankt Peterburgu. Upoznao je Balakireva 1862. godine te je, dirnut njegovim nacionalnim žarom, postao kolegom i članom “Petorice”, posvećujući svoj život i glazbi i kemiji. Borodinova 2. simfonija je, kao uostalom i opera “Knez Igor”, nabijena nacionalnim duhom. U njoj Borodin koristi i tematski materijal iz spomenute opere, na kojoj je radio dugi niz godina. Skladana između 1871. i 1876. godine, 2. simfonija premijerno je izvedena 1877. Borodin je operu “Knez Igor” počeo skladati još 1869., ali je ona ostala nedovršena u vrijeme njegove smrti 1887.

Sir Simon Rattle dirigira Berlinskom filharmonijom i njen je umjetnički ravnatelj od 2002. godine, a njegova suradnja s izdavačkom kućom EMI seže u daleke sedamdesete godine prošloga stoljeća. Upravo je ta suradnja rezultirala mnoštvom novih i nagrađivanih izdanja.

Ovaj CD je na mnogo načina tipičan za Sir Simona Rattlea: glavno djelo na CD-u je ono što ga prodaje i u kontrastu je s drugim, manje znanim djelima. Na njega dirigent usmjerava svu pažnju, a ne na ‘ratnog konja’.

Jednostavnije, cover albuma navodi nas na mišljenje kako kupujemo snimku “Slika s izložbe” Modesta Mussorskog, koju samo upotpunjuje Borodinova 2. simfonija, ali izvedba Borodinove simfonije je daleko uvjerljivija i kvalitetnija.

U svakom slučaju, da nije tog iznenađenja iz pozadine, ne bi ostalo mnogo razloga zašto poslušati baš ovaj album.