Trideset godina kasnije…

U srpnju ove godine preminuo je od raka Jon Lord, jedan od najvećih i najvažnijih klavijaturista 20. stoljeća i vjerojatno najutjecajniji klavijaturist hard rock glazbe od njenog osnutka.

Slučajnost je htjela da ta smrt bude na 40. obljetnicu njegova dva apsolutna remek-djela s Deep Purpleom. 1972. bend je izdao album “Machine Head”, moguće najbolji studijski album hard rocka uopće, i “Made in Japan”, moguće najbolji koncertni album hard rocka uopće.

Isto tako, 2012. obilježava se 30. obljetnica njegova albuma “Before I Forget” koji je izdao kao solo izvođač, prije ponovnog priključenja Deep Purpleu 1984. godine. Taj je album ove godine doživio reizdanje i tako postao jedan od albuma koji su odali počast ovom genijalcu.

Fotografije Lorda u knjižici unutar CD-a otkrivaju nam 40-godišnjaka gustih crnih brkova i s nekoliko kilograma više nego što je imao u prvih osam godina u matičnom mu bendu, ali još uvijek čovjeka koji izgleda nevjerojatno zabavno i imidžom savršeno ostaje vjeran svojoj posthipijevskoj generaciji.

Ukoliko ste ikad razmišljali kako je Deep Purple bio najbolji tijekom kratkog perioda 1968. i 1969. kada je pjevač bio Rod Evans, a šef benda upravo Lord, onda je ovaj album vaša definitivna sljedeća akvizicija. Jedino je u tom razdoblju Deep Purple bio dovoljno raznolikih žanrova, relativno mirnijih pjesama i, što je najvažnije, vrlo jakih utjecaja Lordovih klavijatura.

Ovaj album u principu ne predstavlja Lorda kao hard rock klavijaturista, nego kao glazbenika koji kombinira neke ‘čiste’, ali samo prosječne, rock pjesme (“Chance on a Feeling”, “Hollywood Rock and Roll”) i neke odlične instrumentalne kompozicije koje pomalo vuku i na klasiku (“Bach Onto This”, “Before I Forget”, “Burntwood”, “Tender Babes”).

Album je začuđujuće žanrovski ‘nefokusiran’, gotovo nabacan, ali to mu daje određenu draž jer očito je da u ovoj fazi Lord nije siguran bi li krenuo starim, utabanim stazama tvrđeg rocka ili se drznuo taknuti u klasične forme kojih se zapravo najbolje uhvatio tek potkraj karijere, sad vidimo, nažalost, i potkraj života.

Za neke je pjesme, poput “Say It’s All Right” ili “Where Are You“, upravo začuđujuće da ih je Lord snimio jer su žanrovski toliko različite od bilo čega što je snimio prije tog albuma u Deep Purpleu ili Whitesnakeu. Mirna pop glazba, s naglašenim vokalnim dionicama gostujućih pjevača, nije glazba koja nam prva padne na pamet kad čujemo ime Jon Lord, ali u svakom je slučaju to bilo hrabro od njega.

Najbolji dijelovi albuma ipak su ranije spomenuti instrumentali, poput odlične klasično-rockerske “Bach Onto This” ili predivne, mirne i atmosferične “Burntwood“. Zanimljivo je da je na dvije pjesme bubnjao kolega mu iz Deep Purplea, kasnije i Whitesnakea, Ian Paice.

Lord na ovom albumu sigurno nije do kraja razvio svoje velike potencijale i materijal na trenutke zvuči pomalo nedovršeno. Dvije godine nakon ovog izdanja Lord će ponovno postati dio nanovo okupljenog Deep Purplea u kojem će i dalje žariti i paliti, a njegovi crni brkovi sjaje i na ovakvim nesavršenim izdanjima koja zvuče podosta zastarjelo.