O jednoj mladosti i jednom DJ-u

Kompilacija “Movement: BBC Radio 1 Peel Sessions 1977-1979” u sebi sadrži dvije priče.

Prva priča je o društveno-kulturno-glazbenom pokretu koji je krajem
sedamdesetih zahvatio Veliku Britaniju odakle se proširio na cijeli
svijet. Riječ je naravno o punku i njegovom mlađem bratu, novom valu.Na kompilaciji se nalazi 41 izvođač zastupljen s po jednom pjesmom, pa bi samo njihovo nabrajanje oduzelo previše prostora. Otvaraju je The Jam s “In the City” koji već u toj ranoj fazi (Paul Weller u doba snimke još nije napunio 19 godina) pokazuju da su nešto posebno. Mnogi bendovi zvuče vrlo primitivno, da ne kažem limitirano, te je pitanje koliko bi bili primijećeni izvan konteksta u kojem su djelovali, no ima tu i primjera savršenih pop pjesama od tri akorda – naprimjer “No More Heroes” The Stranglersa ili “What Do I Get” Buzzcocksa – utoliko impresivnijih jer je riječ o živim snimkama iz radijskog studija. Te pjesme demonstriraju da je usprkos onom starom mitu među punkerima bilo i onih koji su znali svirati, ili možda bolje rečeno, skladati ljepljivu pjesmu.Prvi disk kompilacije slavi snagu mladosti na način najbolje sumiran u himni “Youth Youth Youth” u kojoj Generation X poručuju da ne žele igrati po pravilima svojih roditelja. Protagonisti te scene međusobno su možda imali različite motive i ciljeve. Neki su bili politički svjesni, pojedini su možda u tome bili radikalniji i militantniji od drugih, a neki su se samo željeli dobro zabavljati. No vezao ih je osjećaj zajedništva i pripadnosti istoj generaciji, generaciji koja je dijelila iste ideale na način na koji nijedna generacija poslije njih to više nije činila pa danas Hladno pivo pjeva “kaže stari što nam fali su bar neki ideali“.

Osim golobradih punkera prvi disk kompilacije sadrži i nešto starije pub-rockere poput Dr. Feelgooda i Iana Durya & The Blockheads, koji su se pojavili nešto prije, no veći uspjeh i pravi dom nisu našli sve do pojave punkera koji su ih prihvatili kao svoje, a disk zaključuje punk pjesnik John Cooper-Clarke recitacijom “Reader’s Wives”.

Kompilacija je organizirana tako da su slični izvođači grupirani zajedno. Prvi disk je tako više okrenut punku (i pub-rocku), a drugi onome što je iz njega nastalo, post-punku, odnosno novom valu. Novi val je doduše izraz koji se upotrebljava kako bi se obuhvatilo mnoge popularne glazbene stilove toga doba. U novi val ubrajaju se synth-pop, punk-rock, reggae, ska-punk, dakle gotovo svi popularni pravci s prijelaza ’70-ih u ’80-e. izuzev disca i heavy metala (naravno, daleko od toga da novovalni izvođači nisu flertovali i s njima).

Stilskoj raznolikosti usprkos, slušajući kompilaciju ne može joj se poreći ujednačenost. Očito je da su svi ti izvođači dijelili isti senzibilitet i pripadali istoj sceni premda su svirali različite vrste glazbe. Očita je i razlika između prvog i drugog diska. Premda kompilacija obuhvaća samo tri godine, primjetno je da su izvođači koje svrstavamo u novi val postali mnogo ozbiljniji i odvažniji, kako u istraživanju neistraženih glazbenih teritorija tako i u porukama koje su postale angažiranije i radikalnije.

Tu su Killing Joke sa svojim urbano-tribalno-militantnim plesom, kao i eksperimentalni pop tonovi Public Image Limited. The Human League s mračnim synth-popom “Being Boiled” demonstriraju da su u svojoj ranoj inkarnaciji bili bliskiji Depeche Mode kakve znamo nego su to bili sami Depeche Mode u svom početku, a slično zvuče i Orchestral Manoeuvres In The Dark.

Simple Minds su pak u svojoj ranoj fazi bili pod očitim utjecajem Roxy Music, a čak i prije globalne slave i hitova odskaču od svojih kolega na kompilaciji ‘popističnijim’ i muzikalnijim zvukom koji ipak još uvijek nije dobio blještavu glazuru produkcije iz osamdesetih kakvu će kasnije dobiti.

Zapravo, na ovoj kompilaciji nalaze se zametci čitave glazbe ’80-ih – dance-pop novi romantičari, darkeri, gotičari, ska-punkeri i college-rock alternativci – svi oni svoj nastanak dijelom duguju upravo bendovima sa ove kompilacije.

Kraj kompilacije rezerviran je za plodove poznate ljubavi punka i reggaea. Steel Pulse i Aswad ponajbolji su britanski roots reggae bendovi, no najimpresivniji su ipak UB40. Prije nego što su postali cover bend koji svira pitome i romantične reggae obrade, UB40 bili su reggae bend s uličnim kredibilitetom čiji su angažirani tekstovi mogli ponuditi ‘hranu za misli’, popraćenu fascinantnim autorskim reggae melodijama. The Special A.K.A. (aka The Specials), Madness, The Selecter i The Beat čitavu stvar zaključuju u nešto lakšem i duhovitijem tonu, sa zabavom na pameti prije protesta.

Nemoguće je ne uočiti neke izostanke na kompilaciji. U prvom redu to se odnosi na The Clash i The Sex Pistols, a nema ni The Fall, omiljenog benda Johna Peela kome pripada druga priče ove kompilacije.

John Peel bio je dugogodišnji DJ BBC Radija 1 koji je u svojim ‘sessionima’ skoro 40 godina puštao živu studijsku svirku uglavnom mladih bendova. Nije da je ovo prva kompilacija koja nosi ime “Peel Sessions”, niti se Peelov rad poklapa s punkom – on je na BBC došao već deset godina ranije – međutim ova kompilacija možda bolje od ijedne druge demonstrira kakvo je uho za talente Peel imao.

Većini bendova koji se nalaze na ovoj kompilaciji Peel je dao priliku u njihovim samim početcima, prije ili negdje oko doba objavljivanja prvog albuma, a većina od njih ostvarila je kasnije respektabilne karijere, neki i globalnu popularnost.

Ako vam je John Peel dao zeleno svjetlo, to je bila gotovo službena potvrda da nešto vrijedite, a Peel je imao neumorne uši i vrlo širok glazbeni ukus, ponajprije, ali ne isključivo, okrenut tzv. undergroundu i neafirmiranim bendovima.

Peel je često, naročito u doba punka, u svom programu puštao glazbu od koje se glavešinama iz uprave BBC-a dizala kosa na glavi, no već tada je pametno zaključio da na javnoj radioteleviziji ipak ima više slobode nego što bi imao da prijeđe na neku komercijalnu radio postaju.

U Hrvatskoj tada možda ne bi razumjeli što je htio reći, no danas kad i mi živimo po pravilima kapitalizma jasno nam je da je Peel bio u pravu. Kad se stvari tako promotre čini se da se od toga doba nije mnogo toga promijenilo, no punkeri ipak jesu promijenili svijet, samo možda ne u tolikoj mjeri i ne na onaj način na koji su se nadali. “Movement” je stoga odličan uvid u posljednju stvarno veliku društveno-glazbenu revoluciju 20. stoljeća.